Adolf Hitler filmski je život - vrijedi se prisjetiti - započeo jednom komedijom. Ta komedija bila je Chaplinov “Veliki diktator” iz 1940.
Bilo je to, međutim, prije “konačnog rješenja”, prije nego što je podvučena crta pod učinke nacizma. Kao što se nakon Auschwitza - kako je sročio Brecht - “ne može pjevati o stablima”, tako više nije bilo moguće ni snimati komediju o nacizmu. Nacizam i smijeh bili su nespojivi pojmovi punih pola stoljeća, sve dok 1997. Roberto Benigni nije snimio “Život je lijep” - komediju smještenu u konclogor. Benignijev film nije se bavio fašizmom nego njegovim žrtvama, nije se bavio užasnom zbiljom nego moći ljudi da kreiraju fikciju. Benignija su i u to doba nerijetko kritizirali - no, film je doživio uspjeh.
Film “Jojo Rabbit” Taike Waititija također je pokušaj da se napravi komedija o nacizmu. I ovdje se, kao kod Benignija, smijemo liku koji je stvorio svoj pomaknuti, alternativni svijet. No, ovaj put junaci filma nisu žrtve nacizma, nego oni koji u nacizam slijepo vjeruju. Taj vjernik je školarac Johannes (Griffin Davies), član Hitlerjugenda i zadojeni mladi nacist. Poput mnogo djece Johannes ima imaginarnog prijatelja, a njegov je - firer osobno. Hitler (kojeg glumi režiser Waititi) malom Johannesu služi kao sugovornik i savjetnik. A dječakova bezuvjetna odanost ideologiji poljulja se kad shvati da se na njegovom tavanu krije židovska djevojčica (Thomasin McKanzie) koju je tamo skrila njegova majka (Scarlett Johansson). Da stvar bude gora, mali se junak počne zaljubljivati u Židovku, a njegov zamišljeni prijatelj pun je savjeta kako da to sasiječe.
Autor “Jojo Rabbit” Taika Waititi novozelandski je režiser maorskog podrijetla. Publika multipleksa poznaje ga ponajprije kao režisera trećeg i daleko najboljeg filma serijala “Thor” - “Ragnarock” (2017). Waititi je, međutim, ime napravio ranije, i to nizom apsurdnih camp-komedija koje je snimio na Novom Zelandu. Neke od njih - recimo, “Eagle vs. Shark” - kod nas je igrao festival ZFF. U tim filmovima, Waititi se često bavi dječjim ili tinejdžerskim likovima, uključuje elemente popularne kulture i campa, a humor gradi na suodnosu zbilje i izmaštanog.
U “Jojo Rabitu” radi to isto, samo što mjesto sulude, izglobljene uobrazilje ovaj put ima - ideologija. U Waititijevom filmu, nacizam se predstavlja kao tako suluda maštarija da vam nije jasno da itko tko nema deset godina u nju može povjerovati. U uobrazilji mladog hitlerjugendovca, Židovi se ne rađaju nego mrijeste, vise s tavanice poput sova, a ideološka zadrtost tako je gorljiva da postaje predmet komične satire. A u tu pričinu, dakako, ne vjeruje samo junak dječak, nego i okolni odrasli - od fanatične debele instruktorice (Rebel Wilson), do kapetana Klatzendorffa (Sam Rockwell), šefa Hitlerjugenda koji je ujedno i “closet gay” te koji žudi da dizajnira vlastitu kitnjastu uniformu.
Svi su ti likovi istinski smiješni. Istodobno - i tužno - svi oni do kraja ostanu fanatični vjernici. “Jojo Rabbit” jako je podijelio filmske krugove. U Torontu je dobio nagradu publike, dio kritike ga voli. Dio film gazi argumentima “umjesnosti” i “političke korektnosti”. Riječ je, mislim, o puritanskom pretjerivanju. “Jojo Rabbit” je zabavan i domišljat film koji raskrinkava fašizam time što njegov mentalitet napuhuje do krajnosti.