Glumica Mira Furlan za beogradski Danas progovorila je o snimanju filma “Ljepota poroka” iz 1986. godine, koji obiluje scenama golotinje, a doživio je restauraciju i bit će prikazan u digitalnom izdanju. Ostvarenje Živka Nikolića restaurirano je u okviru projekta Vip Kinoteka, a digitalna kopija bit će premijerno prikazana u okviru zatvorene projekcije u utorak, 29. svibnja, u Boho baru na Kalemegdanskoj terasi, dok će pred publikom biti dan kasnije u Jugoslovenskoj kinoteci.
“Seksualno uznemiravanje bio je zrak koji smo udisali, nešto što si morao shvatiti kao činjenicu s kojom se živi, inače se nije dalo opstati. Sve smo radili da bismo zaštitili muškarce od njihova samoponiženja”, kaže Furlan među ostalim u intervjuu, čiji dio prenosimo u nastavku:
Obično se kaže da je ovaj film napravio revoluciju u jugoslavenskoj kinematografiji. Kako vi vidite priču Živka Nikolića u tom smislu?
– Hm… to se kaže? Nikad tako nešto nisam čula, ni tada ni kasnije. Naši domaći režiseri nisu znali što da rade s glumicama osim da ih skidaju. Tako da to nije bila neka naročita novina. Nisam sigurna je li itko i primijetio razliku između uobičajenog bezrazložnog, voajerskog, prostačkog, eksploatatorskog seksualiziranja žena na našem filmu od Živkovog pokušaja da u ovom filmu progovori iz pozicije žene kao potpunog autsajdera u društvu.
Vaša junakinja od konzervativne gorštakinje postaje osviješćena žena, netko tko na kraju osvaja osobnu slobodu. Koliko je tada to bilo daleko od stvarnosti u kojoj su Jugoslavenke u svim dijelovima SFRJ živjele, a koliko je ta priča danas bliska svim ženama širom nekadašnje države, ali i Amerike?
– Kad usporedim Ameriku danas sa SFRJ nekad, moram reći da sam ja u doba mladosti rasla i bila odgajana u duhu potpune društvene ravnopravnosti žena i muškaraca. Sada tek vidim – radeći s mladim ljudima iz cijelog svijeta na filmskoj akademiji – koliko su moji roditelji bili liberalni, progresivni i slobodni u svojim stavovima. Da, sve nepravde sam vidjela i tada. I ja sam se, kao i svi ženski građani, od djetinjstva naučila ne vidjeti prostačke poglede, ne čuti ponižavajuće komentare, ne obazirati se na uvrede.
Seksualno uznemiravanje je bio zrak koji smo udisali, nešto što si morao shvatiti kao činjenicu s kojom se živi (kao zagađenje zraka, npr.), inače se nije dalo opstati. Uglavnom smo sve radili da bismo zaštitili muškarce od njihovog vlastitog samoponiženja. Što je nevjerojatno: bilo je nekako važnije da opresoru ne bude neugodno nego da mu se, recimo, udari šamar.
U tom smislu smo svi, i žene i muškarci, zapravo podupirali seksistički sistem ugnjetavanja žena. Ali ja nisam imala nikakve sumnje da ću JA pobijediti sve te glupe prepreke i da ću pokazati svijetu da sam isto toliko vrijedna kao i bilo koji muškarac. Ta mi je vjera ušla u glavu s majčinim mlijekom. I na tome sam beskrajno zahvalna.
Često se danas misli da je feministička bitka završena, da se tu više nema o čemu govoriti. A koliko zapravo suvremeno društvo uopće razmišlja o ženama i njihovim pravima?
– U tome je najveća pošalica: ne da nijedna bitka nije izborena nego kao da nijedna bitka nije nikada ni postojala. Slušam svoje studente na Akademiji: oni su mnogo, MNOGO konzervativniji od moje BAKE! (Koja je bila uvjereni ateist, koja se nije nikada udavala, nego je – na užas svojih konzervativnih katoličkih sugrađana – za vrijeme NDH posvojila židovsko siroče, moju mamu). Šokantan je taj novi konzervativizam. On je, naravno, povezan s odsustvom obrazovanja, pravog humanističkog obrazovanja. Ne samo da nijedna bitka nije dobivena, nego nove bitke za stare (a tako progresivne) ideje nema tko da bije. Tu je problem. Mladi ljudi su na svojim telefonima, na svojim 'Faceboocima' i ostalim distrakcijama. Gledam ih kao mama i kao profesor: nemaju nade, depresivni su i nemotivirani. Cinični su prema svijetu. „Uvijek je tako bilo“, kažu. A nije. Jer nikada u prošlosti nije bilo takve količine nuklearnog i drugog naoružanja koje u sekundi može uništiti planetu i čovječanstvo. Da ne govorim o drugoj strahoti: globalnom zagrijavanju.
Povratak u Hrvatsku teška tema
Posljednji put smo razgovarale povodom vašeg povratka u hrvatsko kazalište nakon 20 godina. Izjavili ste da ste nakon tog perioda shvatili da nemate više tu što tražiti. Može li se Balkan ipak i dalje nadati vašem povratku na ove prostore i vašim novim ulogama na hrvatskom/srpskom/bošnjačkom jeziku?
– Povratak je teška tema. Je li to samo romantična ideja, želja za nekim dostojanstvenim krajem priče, za nekom vrstom katarze? Glavno pitanje: je li povratak uopće moguć - pita se među ostalim Furlan.
- Studeni 1991. kad smo Goran i ja odletjeli iz užasa koji je tada bila naša zemlja Jugoslavija, taj novembar se sada čini jako dalek. U potresu koji je srušio našu zemlju sada vidim avangardu svjetskog desničarskog pokreta koji je nedavno u Bijelu kuću doveo Trumpa i njegovu družinu gangstera. (Za nas, bivše Jugoslavene, sve su to stare, već viđene stvari. Ili bi trebale biti.) U 27 godina je desnica toliko očvrsnula i konsolidirala svoje dobitke, svoju lovu i svoju moć u cijelom svijetu, da više zapravo nema pravog smisla pakirati kofere i seliti se bilo kamo. (Osim da čovjek vidi svoje prijatelje – ima li nešto važnije od toga?) Odluke o svemu tome ionako više nisu naše. (Nikad nisu ni bile.) Odluke o svemu će donositi Vrijeme - kazala je Furlan među ostalim u intervju koji je Danas objavio na OVOJ poveznici.