Beogradski Sava centar već dugo nije bio tako ispunjen: svih tri tisuće i šesto mjesta bilo je zauzeto, a čak se i stajalo sa strane. Film koji je izazvao toliko zanimanje zvao se “Nebeska tema - priča o Vladi Divljanu”, dokumentarac o nekadašnjem frontmenu VIS-a Idoli (taj je status zapravo dijelio sa Srđanom Šaperom), koji je umro 2015., a velik broj njegovih znanaca, prijatelja i suradnika odao mu je počast tako što se pojavio ispred kamera.
Inače velika pozornica Sava centra nije bila dovoljna za sve sudionike filma, no kad su se natiskali jedni do drugih, ipak su svi stali. Vidjet ćemo kako će biti u koncertnoj dvorani “Lisinski” 11. lipnja, gdje film ima svoju hrvatsku premijeru, ali sudeći po omiljenosti tog glazbenika u hrvatskoj metropoli, vjerojatno će biti dosta slična situacija.
Srđan Šaper i Vlada Divljan
“Nebesku temu” režirao je Beograđanin Mladen Matičević, koji se već jednom ogledao u sličnoj vrsti filma, dokumentarcu o Arsenu Dediću “Moj zanat” iz 2014. Ni taj baš nije bio jednostavan za realizaciju, ali ovaj ga po zahtjevnosti daleko nadmašuje.
Od početaka rada na filmu pa do premijere protekle su pune tri godine, ali uglavnom iz financijskih razloga: ukupno je bilo 37-38 dana snimanja, međutim, ponekad bi se prekinulo i nastavljalo tek kad bi se prikupila dodatna sredstva. Matičević se zbližio s direktorom fotografije (i renomiranim redateljem) Borisom Poljakom tijekom rada na “Mom zanatu”, pa ga je angažirao i za “Nebesku temu”.
Mladen Matičević
Radijska emisija
Kao što u prethodnom filmu postoji jedinstvena dramska situacija, a to je Arsenov koncert u nekadašnjoj dvorani Društva filmskih radnika na Britanskom trgu, koji prekidaju ulomci iz razgovora s njim, vođeni od Zagreba do Šibenika, tako je i ovdje, samo s nekim popriličnim izmjenama.
Središnja situacija je radijska emisija koju u prvom dijelu vodi Svetlana Đolović, a u drugom Ida Prester, “najpoznatija Zagrepčanka u Beogradu”, kako su je nazvali, u goste im dolaze Divljanovi prijatelji i poklonici, neki izvode njegove pjesme, neki otkrivaju malo poznate biografske podatke o njemu, a između toga otvaraju se čitavi svjetovi. Radiostanica se zove Starhill, pitam Matičevića je li slušana u Beogradu, a on odgovara: “Nema veze, to je naziv moje kompanije, radio smo improvizirali u prostoru koji nam je iznajmljen, iako bi bilo super da imamo nešto takvo”.
Film su počeli raditi sredstvima koja su osigurali Divljanovi prijatelji, nije to bio mali novac, ali dovoljno samo za početak. Tek kad se uključio Filmski centar Srbije mogli su nastaviti. Problem je što je to projekt koji je za ovu regiju jako skup, 250-260 tisuća eura, tako da ni to nije bilo dovoljno, pa je uslijedila crowdfunding kampanja, po Matičevićevu sudu jedina uspješna u ovoj regiji. Četvrta faza bila je kad je United Media postao koproducent, veliki koncern koji drži nekoliko televizijskih kanala u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni. Malo su razočarani što su odbijeni na fondu Hrvatskog audiovizualnoog centra, pogotovo što je film dijelom sniman u nas, a sudjeluje i znatan broj hrvatskih glazbenika, no što je, tu je.
Kako je stizao novac, tako se i snimalo. Projekt je bio zahtjevan jer je redatelj htio da sve izgleda kao igrani film, od izbora atraktivnih lokacija do vizualnog dizajna. Zato je i inzistirao da se scene s Darkom Rundekom, koji priznaje da je Idole počeo respektirati tek nakon što je čuo album “Odbrana i poslednji dani”, počnu idilično na Braču, gdje glazbenik podrezuje masline i pijucka crno vino na terasi, da bi se tek poslije premjestile u Beograd.
Scene s Divljanovom bliskom prijateljicom Ivanom Šoljan snimljene su dok ona vozi brod u Rovinju i mimoilazi se s drugim plovilima. Čak i gradske scene izgledaju ušminkano, glazbeni kritičar i dizajner Momčilo Rajin je u tramvaju, a dok promiču stanice, vi imate dojam da se to odigrava u Berlinu a ne Beogradu. Estetiziranom dojmu pridonose i ulomci iz HRT-ove emisije “8. kat” s Danielom Trbović, u kojoj je Divljan imao priliku za kratki duet s Arsenom Dedićem. Kako ističe redatelj, za efektan vizualni dojam, osim Poljaka, osobito su zaslužne scenografkinje Jovana Cvetković i Jelena Sopić.
Prava rock-zvijezda
Nije to sve bilo tako jednostavno izvesti, Matičević je zahtijevao maksimalan angažman od svojih “glumaca”, ponavljao je kadrove i po deset puta, na što većina njih nije bila navikla. Tjeralo ga je i to što je rock’n’roll na ovim prostorima, koji je u doba novog vala po njegovu sudu bio na svjetskoj razini, zabilježen prilično rutinski, s emisijama u kojima imate “glave koje govore” montirane s videospotovima i koncertnim nastupima. Naprotiv, kada vidite Rundeka na Braču, imate dojam da je to prava rock-zvijezda.
“Nisam ga htio posjesti u neku kafanu, pa da uokolo prolaze ljudi i automobili. To nekako spušta cijelu stvar. Zato smo dotjerivali ambijente, malo i stilizirali, sve kao što se radi u igranom filmu. Montaža je također bila vrlo komplicirana, jer je bilo jako puno ‘voice-overa’, nikad toliko puno u nekom filmu domaće izrade. Imali smo i vrlo ambiciozne planove, pa bi nas neka rečenica potaknula da skrenemo u neku pjesmu ili nešto slično.”
Glavno pravilo je bilo da svi sudionici - od Momčila Bajagića Bajage pa do Rundeka - izvode Divljanove pjesme, jedino on sam pjeva “Baladu” sarajevske grupe Indeksi, koju je namjeravao uvrstiti na svoj naredni album, ali ga, nažalost, nikad nije snimio. “Prije početka snimanja razgovarao sam sa svim sudionicima, neke nisam dobro ni poznavao, opipavao sam što bi kome najviše odgovaralo da kaže, jer nisam htio da išta ispadne izvještačeno, da recitira tekst koji sam ja smislio, To je najdulje trajalo i to je bilo najkompliciranije.”
Svi se oni pojavljuju kako je tko ulazio u Divljanov život. Zato je prvi gost na “Starhill radiju” bio upravo glumac i producent Svetozar Cvetković, jer su se njih dvojica upoznali kao bebe. Zdenko Kolar, kasniji član Idola, svirao je s njim još u ranijim grupama, u srednjoj školi, dok je Divljan imao identičnu frizuru kao i David Bowie iz razdoblja “Ziggyja Stardusta”. Kao grupu ih je “izbacio” Studentski kulturni centar, bilo je to 1980., kada će uskoro s Električnim orgazmom i Šarlom akrobatom izdati kultni album “Paket aranžman”, na kojem se našao i njihov tada najveći hit “Maljčiki”.
Neobično je danas gledati njihove spotove koje su režirali Branimir Dimitrijević i Boris Miljković (zvali su ih Bucko i Tucko), nekad su se doimali prevratnički, a uklopljeni u glamurozni svijet koji je dočarao Matičević u “Nebeskoj temi”, više ne u tolikoj mjeri. Sviđao im se retro zvuk, pa su odlučili snimiti pjesmu “Devojko mala” iz popularnog filma “Ljubav i moda” (1960.), koju je pjevao Đuza Stojiljković. Ustanovili su da ne znaju tekst u cijelosti, pa je Divljan nazvao Đuzu, s kojim je bio u rodbinskim odnosima, i on im je preko telefona izdiktirao sve stihove koji su nedostajali.
Tada su upoznali i Goranku Matić, koja je postala njihov gotovo ekskluzivni fotograf, nastojala je da ispadnu drukčiji pred njezinim objektivom i bojala njihove snimke. Hipermoderni studio u kojem su je snimili uopće nije njezin, smišljen je za potrebe filma, a njoj je žao što tako nije i u stvarnosti.
Emisija o geologiji
Momčilo Rajin otkriva da se u SKC-u kad su Idoli svirali nije bilo moguće probiti u prve redove, jer su ih zauzele poklonice “lepog i uglađenog Vlade”, gutajući pogledima svog ljubimca. On baš nije bio neosvojiv, no kao što je rekla jedna od sudionica filma, na prste jedne ruke moglo se izbrojati djevojke s kojima je imao ozbiljnu vezu, one druge bile su samo uobičajena “galerija” rock’n’rolla. Pritom je - valjda da zadovolji roditelje koji su imali respektabilne karijere - diplomirao na Rudarsko-geološkom fakultetu, a Rajin je u Narodnoj biblioteci Srbije otkrio školsku emisiju Televizije Beograd o geologiji, koju je vodio Divljan, i to u doba najveće popularnosti.
Idoli su se raspali 1984., Divljan je osnovao svoj All Stars Band, često svirao sa Srđanom Gojkovićem Giletom (ex Električni orgazam) i Maxom Juričićem (ex Film), za Zagreb je bio jako vezan, ionako mu je Davor Matičević, pokojni kustos Galerije suvremene umjetnosti, bio “brat po ocu”, često je ovdje održavao koncerte i kao i u Beogradu uvijek bio praćen hordama obožavateljica. Bližio se raspad Jugoslavije, Ivana Šoljan se sjeća da ga je pozvala kući na Uskrs 1991., njezin otac Antun Šoljan još je bio živ, i složio se s Divljanom da perspektiva u zemlji u kojoj se osamdesetih poprilično uživalo nije osobita.
Na televiziji je emitirana reportaža u balvanima u SAO Krajini i to je bio dovoljan komentar. Divljan je tada bio u vezi s Ruth Deleon, ona je otišla u Australiju, a on za njom. Tamo je povremeno radio fizičke poslove, ali je završio još jedan fakultet, Filmsku akademiju, i postao profesionalni dizajner zvuka. Brak nije dugo izdržao, što su mnogi njihovi prijatelji prognozirali, no nakon povratka u Beograd glazbenik, čija je karijera već dugo bila na raskrižju, upoznao je Dinu Đurović Davičo i zaključio da je to žena njegova života. Vjenčali su se 1998. u krugu prijatelja, nikome nisu najavili što namjeravaju, a kad se pojavio matičar, bilo je kasno. Poslije su žalili što su zbog ovakve odluke ostali bez vjenčanih darova.
Mladenci su zaključili da Beograd više nije grad u kojem se može živjeti, odlučili su se preseliti u Beč, unatoč tome što nijedno od njih nije govorilo njemački. Upornost se isplatila, snašli su se, dobili dvoje djece, međutim, kad se činilo da su se konačno sredili, Divljan je doznao da boluje od raka i da mu nikakav tretman ne može pomoći. Znao se čak i šaliti na račun svoje situacije, međutim umro je 4. ožujka 2015. godine.
Film je nazvan po jednoj od njegovih najljepših pjesama koja se nalazi na albumu “Odbrana i poslednji dani”, a u završnici je impresivno izvodi Dukat Strajnić iz grupe Stray Dogg. Finale je primjereno sentimentalan, no svatko tko je poznavao Divljana u tim trenucima ne može ostati ravnodušan.