Postoji li uopće recept za dobru horor seriju? Toliko je TV kuća, streaming servisa, producenata i autora polomilo zube na njima da je odluka Netflixa da izbaci još jednu neočekivana barem jednako kao i recenzije koje za “The Haunting of Hill House” kažu kako je jedna od najboljih i najstrašnijih u povijesti televizije, još od “Zone Sumraka”.
Riječ je o već trećoj adaptaciji odličnog romana Shirley Jackson iz 1959. godine. Prvi film koji je Robert Wise snimio četiri godine kasnije danas se smatra kultnim klasikom, a jezivo lošu verziju iz 1999. nesretnog Jana De Bonta s Liamom Neesonom i Catherine Zetom Jones bolje je ni ne spominjati.
Najstariji trik
Ovaj put dobro poznate priče o “najpoznatijoj ukletoj kući u Americi” uhvatio se Mike Flanagan, koji se potiho pretvara u vrsnog horor majstora. Dosad je snimio vrlo solidne hororce Absentia, Oculus i Ouija, a za Netflix je već adaptirao priču Stephena Kinga koju je pretvorio u vrlo dobro prihvaćen film “Gerald’s Game”.
Ali do kraja je čini se zasjao upravo s ovom serijom čijih je svih deset epizoda premijerno pušteno na Netflixu (nema hrvatskih titlova) prije 14 dana. I pritom se vodi najstarijim trikom u knjizi: horor priča je najbolja kad ima dušu.
A “The Haunting of Hill House” ima ih više, sedam preciznije, bračni par Crane i njihovih petero djece koji u istoimenu kuću useljavaju 1992. godine kako bi je preuredili preko ljeta i preprodali, ali na kraju iz nje bježe nakon što je u njoj samoubojstvo počinila majka Olivia (Carla Gugino).
Intimne traume
I tu kreće odlično osmišljena priča koja je spretno izvedeni mišung ozbiljnih drama poput “This is Us” i modernih okultnih horora poput “The Conjuring”, a radnja skače iz prošlosti u budućnost i trag u maniri serije “Lost”.
Craneovi su u sadašnjosti razorena obitelj koja se nikad nije oporavila od majčine smrti. Najstariji sin Steven (Michiel Huisman) na sebe je navukao mržnju jer je intimnu traumu obitelji zbog novca publicirao u knjizi, blizanci Luke (Oliver Jackson Cohen), narkoman, i Nell (Victoria Pedretti) nikad se nisu oporavili od užasa koje su doživjeli tog ljeta, a još dvije sestre, Shirley (Elisabeth Reaser) i Theodora (Kate Siegel), zajedno žive u pogrebnom poduzeću i ne pričaju s ocem Hughom (Timothy Hutton) jer ga krive za smrt majke.
Vremenski skokovi u radnji spajaju sliku sretne obitelji koja ne zna što ih čeka i ove uništene, a međuljudski odnosi ponekad su jednako strašni kao i nadnaravne stvari koje ih proganjaju.
Trik je u sljedećem, gotovo do samog kraja ni likovi ni gledatelji nisu sigurni što se događa - što su točno vidjeli i doživjeli i jesu li ustvari svi zajedno samo ludi (ludilo kao obiteljska crta jedna je od glavnih tema) ili doista imaju posla s duhovima i čudovištima.
Otkrivati sam kraj ne bi bilo pravedno, ali pun je preokreta i dramatičnih emocija, kako u “stvarnom” dijelu serije tako i u “nadnaravnom”.
Na oprezu
Glavna poruka je pomalo prozirna i već stoput poslana - ne postoje ta čudovišta u mraku koja bi bila strašnija od onih u kakva se mogu pretvoriti nama bliski ljudi, ali način na koji je Flanagan šalje doista je fascinantan, a scene strave često će na prepad uhvatiti i najiskusnije gledatelje horora.
Kritičari diljem svijeta seriju obasipaju hvalospjevima, na inače strogom Metacriticu ima visoku ocjenu 79 od 100, a Rotten Tomatoes zaključuje: “Nevjerojatno je da u godini u kojoj smo gledali fantastične horore poput ‘Hereditary’ i ‘A quiet place’ jedna serija nadmaši oba ta filma”.
Posebno misle, kao i ostali, na epizodu šestu, koja je prava mala režijska bravura.
Priča je u nešto manje od sat vremena u njoj ispričana kroz pet neprekinutih desetominutih (i duljih) kadrova koji se pretapaju iz jedne epohe u drugu. Ako ništa, samo zbog ove epizode “The haunting of Hill House” vrijedna je gledanja. Samo prije toga čvrsto zgrabite osobu do sebe.