Od sredine dvadesetih do konca pedesetih godina prošlog stoljeća glumio je u dvjestotinjak američkih filmova, specijaliziravši se za uloge negativaca poput opskurnog i proračunatog zaručnika u pomorskoj avanturi “The Yankee Clipper” iz 1927., vođe gangsterske družine u filmu ”Blind Adventure” iz 1933. ili stranog plaćenika koji u vesternu “Young Bill Hickok” iz 1940. okuplja gerilce kako bi, u doba građanskog rata, zagospodario dijelom američkog Zapada.
John Miljan, glumac o kojem je riječ, bio je dobro poznato lice ljubiteljima filma u holivudsko zlatno doba. Najčešće je nastupao u srednje velikim ulogama, no njegov upečatljiv izgled te glumačka sugestivnost i nonšalantnost zarana su ga učinili prepoznatljivim licem kalifornijske tvornice snova. Miljan je, naime, karijeru počeo još u doba nijemog filma, a dolazak zvuka nije ga, za razliku od mnogih kolega, izagnao iz filmske industrije. Štoviše, Miljana bismo mogli svrstati među pionire zvučnog filma. Njegov glas na velikom platnu prethodio je 1927. prvom cjelovečernjem zvučnom filmu “Jazz pjevač”, čiji je dolazak, likom i glasom, najavljivao u višeminutnom promotivnom spotu. U “Jazz pjevaču” je čak i glumio, doduše u manjoj ulozi, no ubrzo je imao zapaženu rolu u filmu “The Terror” (1928.), drugom zvučnom filmu kompanije Warner Bros.
John, Džon, Ivo i Jovan
Johna Miljana, američkoga glumca s prezimenom koje je “mirisalo” na naše krajeve, Srbi su već odavno proglasili svojim sunarodnjakom davši mu, štoviše, novo kršteno ime i prezime, a taj se podatak, bez ikakvih dvojbi i argumenata, može naći i u radovima najuglednijih srpskih povjesničara filma poput Dejana Kosanovića ili Dinka Tucakovića, koji u knjizi “Stranci u raju” lakonski zaključuje: ”Džon Mildžan, alias Jovan Miljanović, ostvario je niz efektnih epizoda u velikim produkcijama, a ostaće zapamćen kao slepac iz Deset zapovedi (The Ten Commandments, 1956), Sesila DeMila”. Slična tvrdnja može se naći i na srpskoj, njemačkoj, francuskoj i talijanskoj Wikipediji (na hrvatskoj Miljan nema svoju natuknicu), a kako je internet bogomdan medij za širenje teže provjerljivih pogrešaka ili neistina, ta se dezinformacija proširila i na referentne sajtove poput IMDb-a na kojem također možemo pročitati da je John Miljan rođen u SAD-u kao Jovan Miljanović.
“Balkansko lice u Holivudu”, kako Miljanovu fotografiju potpisuje Tucaković, podrijetlom je, međutim, Hrvat iz Cavtata, gdje su rođeni njegovi roditelji, otac Frano (1857. - 1934.) i majka Marija (1860. - 1895.), ali i mnogi drugi preci i srodnici, među kojima i očev mu brat don Ivo Miljan, župnik u selima dubrovačke okolice, te sestra njegova djeda, Marija Bogišić rođ. Miljan, majka poznatog pravnika i znanstvenika Baltazara Bogišića.
John (Ivo) bio je najmlađe dijete Frana i Marije Miljan, a prethodile su mu sestre Nellie (Jelena) i Marija, koja je umrla u najranijoj dobi, te braća Andrew (Andro) i Mathew (Mato). Johnovi roditelji vjenčali su se u Cavtatu gdje se 1885. rodila i njihova prva kći; sva ostala djeca rođena su u mjestu Lead u Južnoj Dakoti. Osnivanje toga gradića, 1876., vezano je uz otvaranje rudnika Homestake, ponajvećeg nalazišta zlata na zapadnoj hemisferi. Nagli razvoj Leada i mogućnost zaposlenja privukli su Frana Miljana, jednog od brojnih onodobnih iseljenika iz naših krajeva, da sredinom 1880-ih zamijeni idilično, ali za život odveć siromašno cavtatsko okružje turobnom atmosferom Black Hillsa.
John Miljan rodio se 8. studenoga 1893., a majka mu je umrla kada je imao dvije godine pa ga je otac dao u sirotište. Nakon deset godina John se vratio kući, vrzmao se po mjestu, pronalazeći sitne poslove, a onda se dogodilo nešto što je preusmjerilo njegov život. U Lead je stigla putujuća kazališna družina u kojoj je dobio privremeno zaposlenje, ali svijet kazališta toliko ga je opčinio da je iz rodnog mjesta otišao zajedno sa svojim poslodavcima. Isprva scenski radnik, John se uskoro počeo pojavljivati na pozornici kao statist i epizodist čija su predanost i talent polako dolazili do izražaja pa je dobivao sve veće uloge. Nova Miljanova životna i profesionalna prekretnica dogodila se početkom 1920-ih, kada je širom Amerike glumio u družini Isabelle Lowe, tada popularne kazališne glumice koja je nastupala i u brodvejskim produkcijama. Miljana su u Kaliforniji zapazili filmski producenti te mu ponudili da se okuša i na filmu. Prvu ulogu glumio je 1924. u “Love Letters” Davida Selmana, i to očito uspješno jer je do kraja te godine snimio još pet filmova, a do pojave zvučnog filma, 1927., na svom popisu imao je čak trideset i pet filmskih uloga. Neke od njih već su ga profilirale kao poželjnoga filmskog negativca uz čije su se ime u kritičkim osvrtima uglavnom lijepile fraze “uobičajeno dobar” i “ponovno uvjerljiv”.
Ljubavna priča
Baš u to doba Miljan se u Hollywoodu vjenčao s Victoire Hale, a priča koja je prethodila tom braku ima u sebi nešto od onovremene holivudske melodramatike. Na osnovi razgovora s Miljanom objavila ju je novinarka Gladys Hall u časopisu Motion Picture iz kolovoza 1932. godine. Prateći Miljanov životni put te opisujući čežnju putujućega glumca za stalnim domom i obiteljskim životom, Hall dolazi do trenutka kada se Miljan zaljubljuje u kolegicu iz kazališne družine, koja mu je često znala pričati o svojoj sestri i njezino dvoje djece koji su živjeli u New Yorku. Kad su ih kazališni putovi doveli do Velike jabuke, Miljan ih je napokon i upoznao. U njihovu domu, međutim, nije zatekao toplinu sretnog obiteljskog okružja, no divio se ženi, Victoire, što je stoički podnosila život s čovjekom koji je prema njoj bio hladan i odbojan. Tijekom boravka u New Yorku John ju je često posjećivao, zbliživši se s Victoire i njezina dva mala sina.
Nekoliko godina kasnije Miljan je napustio svoju kazališnu trupu kako bi se okušao na filmu. U Kaliforniji je ponovno sreo Victoire koja je, rastavši se u međuvremenu s mužem, živjela tamo sa svojim ocem i sinovima. Iskra ljubavi tada se sasvim rasplamtjela pa se John uskoro preselio kod Victoire, a u srpnju 1927. su se i vjenčali.
U travnju 1932. rodio se John Miljan mlađi koji je, uz očevo, nosio i majčino prezime Lowe, a dramatične okolnosti poroda bile su povod za spomenuti tekst Gladys Hall, jedan od rijetkih koji je opširnije govorio o Johnu Miljanu i njegovu privatnom životu. I u trenucima najveće popularnosti Miljan je, naime, izbjegavao publicitet pa se tek usputno, iz tračerskih rubrika filmskih magazina, mogla doznati poneka intimnost iz njegova života; primjerice, da je početkom tridesetih kupio kuću na Beverly Hillsu, da je uživao u vrtlarskim poslovima i partijama bridža te da je 1932. usvojio Victoireine sinove. U društvu navodno zabavan i krajnje otvoren čovjek, Miljan je očito bježao od svijeta kojem je profesionalno pripadao, o čemu ponajbolje govori crtica objavljena 1931. u Motion Pictureu: “John Miljan je najneglumačkiji glumac u Hollywoodu. Prošle godine nastupio je u četrnaest filmova, ali pogledao je samo tri, među kojima je bio tek jedan, ’Paid’, u kojem je i sam glumio”.
Tijekom tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća Miljan je bio na vrhuncu karijere, a popis njegovih glumačkih partnera je impresivan. Igrao je, primjerice, u filmu “Susan Lenox” (1931.), u kojem su kao par nastupili Greta Garbo i Clark Gable, zatim u komediji Edwarda Sedgwicka “What! No Beer?” (1933.) s Busterom Keatonom i Jimmyjem Duranteom u glavnim ulogama, te u “Belle of the Nineties” (1934.), gdje je glumio vlasnika kluba čija je glavna atrakcija bila Mae West, a pijanist Duke Ellington. Miljanovi partneri bili su, uz ostale, i Joan Crawford, Bing Crosby, Jean Harlow, Ramon Novarro, John i Lionel Barrymore, Bette Davis, Norma Shearer, Spencer Tracy, Gary Cooper, James Cagney i Myrna Loy s kojom je glumio i 1929. u opereti “The Desert Song”, čiji je autor bio uspješni brodvejski skladatelj Sigmund Romberg, mađarski Židov koji je djetinjstvo i dio mladosti proveo u Belišću i Osijeku pa je dobro govorio hrvatski.
Glavne uloge
Uz brojne epizode i srednje velike uloge, John Miljan odigrao je i više glavnih rola, ponajprije u ostvarenjima redatelja Franka Strayera (”Twin Husbands”, 1932.; ”The Ghost Walks”, 1934.; ”Murder at Glen Athol”, 1936.), a nosive uloge imao je i u nizu filmova snimljenih između 1941. i 1947. godine (”Double Cross”, “The Deadly Game”, “Riot Squad”, “Criminal Investigator”, “I Accuse My Parents”, “Wildfire”, “Queen of the Amazons”). Tijekom pedesetih Miljan je i dalje glumio, najčešće u manjim ulogama i B produkcijama, uključujući i nekoliko nastupa u tv-filmovima i serijama. Tad se često pojavljivao u pomalo egzotičnim ulogama, obogativši svoju filmografiju i interpretacijama čak šest indijanskih poglavica. Posljednji, poglavica Tomache u filmu Lesleyja Selandera ”The Lone Ranger and the Lost City of Gold”, bio je ujedno i njegova zadnja uloga. Film je premijerno prikazan u ljeto 1958., a Miljan je, oboljevši od raka, umro 24. siječnja 1960. u Hollywoodu.
Čiji je Miljan
Kinopublika na našim prostorima prvi put se susrela s Johnom Miljanom još u eri nijemog filma jer su diljem Kraljevine SHS prikazivani njegovi filmovi “Đavolji cirkus” (Devil’s Circus, 1926.) i “Ljepotica Sahare” (The Desired Woman, 1927.). Jugoslavenske novine su, međutim, počele apostrofirati Miljana kao našeg “zemljaka” tek početkom tridesetih, kada se u ovdašnjim kinima prikazivalo nekoliko filmova u kojima je nastupao, primjerice “Pjesma čežnje” (Untamed), “Grijeh jedne žene” (Show Girl in Hollywood), “Sin Indije” (Son of India), “Milionareva prijateljica” (Possessed), “Arsène Lupin” i “Tajna Nore Moran” (The Sin of Nora Moran). Ljudi iz zavičaja njegove obitelji već su i tada znali tko je zapravo John Miljan, o čemu u svojoj knjizi “Povratak u rodni kraj”, nastaloj nakon posjeta Jugoslaviji 1932., svjedoči poznati američki pisac slovenskog podrijetla Louis Adamic: “U selu Gruda jedna me je djevojka pitala poznajem li američkog glumca Johna Miljana. Rekao sam joj da ga znam samo s filmskog platna. Uzvratila je: ‘On je Konavljanin, rođen… u Americi. Ime njegove obitelji je Marinović (sic!), i podrijetlom su iz ovog sela’”. Jugoslavenske novine, međutim, nisu bile tako dobro upućene kao Konavljani pa su Miljana povezivale s raznim dijelovima Dalmacije i Dalmatinske zagore, što je ponukalo njegova prvog rođaka, Andru Miljana, da početkom 1934. pošalje opširno pismo redakciji beogradskog dnevnog lista Vreme, kojim je želio razjasniti priču o Johnovu podrijetlu. Rezultat koji je postigao bio je upravo suprotan, jer se čini da je upravo to pismo označilo početak stvaranja mita o “Jovanu Miljanoviću”. Andro Miljan je, doduše, iznio točne podatke o mjestu rođenja i ženidbe Johnovih roditelja, znao je i da se njegov slavni rođak rodio u Lead Cityju te da ga je otac, nakon majčine smrti, “dao u jedan zavod”, ali te i druge informacije zasjenila je tendencioznost pisma kojem je temeljni cilj bio dokazati da su se Miljani, ako po rođenju i nisu bili Srbi i pravoslavci, osjećali kao Srbi. Fabula je imala prizvuk romantičnog buntovništva, karakterističnog za vrijeme koje je prizivala: “Đonijev otac Frano Miljan, kao vatreni Srbin, nosio je u svečane dane sa ovdašnjim cavtatskim omladincima narodnu srpsku kapu iz mržnje prema Austriji. Nemogući da i dalje podnosi neprijateljski zulum pošao je u Ameriku sa svojom ženom Marom i nastanio se u varoši Lid Siti”. Ekonomski razlozi iseljenja zamijenjeni su, dakle, političkim, a bunt protiv Monarhije pomiješan je s osjećajem nacionalne pripadnosti. Na tim je temeljima, uz poticaj srpske propagande, u Dubrovniku i okolici potkraj 19. stoljeća i formiran mali, ali utjecajni krug srbokatolika kojem je očito pripadao i Andro Miljan, iako je u doba kada je objavljeno njegovo pismo taj fenomen više spadao u povijesno sjećanje nego u političku i društvenu svakodnevicu. Andro je, pritom, očito pripadao onom dijelu dubrovačkih srbokatolika koji su svoje opredjeljenje željeli poduprijeti i etničkim argumentima, pa je ustvrdio kako su Miljani izvorno bili Srbi pravoslavci koji su prešli na katoličku vjeru kada su se prije četiristo godina doselili u Cavtat iz Grahova u Crnoj Gori, ali svojeg je rođaka (kojeg, baš kao ni strica Frana nikada nije vidio) ipak nazvao Ivom Miljanom. U priču potaknutu Androvim pismom Jovan Miljanović je očito došao znatno kasnije.
Što bi o svemu tome mislio John Miljan, dakako, ne znamo, no poznato nam je da je sebe opisivao kao “Dalmatinca, sina seljaka i emigranata”, a izvor koji mu je bio relativno blizak, dnevnik američkih Slovenaca Ameriška domovina, pozvao je u broju od 22. siječnja 1932. Jugoslavene iz Clevelanda da u lokalnom kinu pogledaju film “The Woman Racket” u kojem “glumi slavni sin hrvatske obitelji, John Miljan”. U nastavku članka dodatno je naglašeno kako se “Mr. Miljan ne sramuje svojega hrvatskega imena, pač pa je ponosen na svoj rod” te da je “član Jugoslav Artist kluba u Los Angelesu”. No i bez tog argumenta, jasno je da John Miljan, glumac zamjetne karijere i dugog filmskog trajanja, pripada krugu uspješnih Amerikanaca hrvatskih korijena i šteta je što na tu činjenicu naša filmska literatura dosad nije ozbiljnije upozorila. Da jest, možda bi i Miljanove biografske crtice na raznim internetskim stranicama bile točnije i preciznije.