Izašavši iz čahure aktivističkog festivala koji prikazuje političke dokumentarce, zagrebački se Human Rights Film Festival tijekom 17 godina postojanja premetnuo u nešto puno značajnije.
HRFF je s vremenom postao jedan od najrelevantnijih i najambicioznije programiranih filmskih festivala u Zagrebu.
Ne gubeći političko-aktivističku okosnicu, HRFF je istodobno postao festival koji od svih festivala u Hrvatskoj najodvažnije eksperimentira sa žešćim filmskim “artom”. Zahvaljujući HRFF-u, zagrebački su se gledatelji mogli upoznati s nekim od najvažnijih filmaša današnjice, poput Lava Diaza, Pabla Larraína ili Sergija Loznice.
Ovogodišnje izdanje HRFF-a - koje počinje u nedjelju a traje do 8.12. - ide tim tragom.
Kordiljeri snova
Tijekom osam dana, festival će opet prikazivati dokumentarce na relevantne političke teme, od suđenja Ratku Mladiću do europskog neonacizma. Istodobno, na festivalu će se s novim radovima predstaviti neki od kultnih filmaša suvremenog svjetskog filma, od slavnog čileanskog dokumentarista Patricija Guzmána, do portugalskog radikalnog “slow cinema” redatelja Pedra Coste.
Dokumentarni program HRFF-a otvara se u nedjelju makedonskim filmom “Medena zemlja“ redatelja Tamare Kotevske i Ljubomira Stefanova. Riječ je o jednom od dokumentarističkih hitova sezone, filmu koji je dobio tridesetak svjetskih nagrada, među inim tri na Sundanceu. Film se bavi seljankom Turkinjom iz zapadne Makedonije koja u napuštenom selu uzgaja pčele. Kad njeni susjedi pokušaju pčelarenje napraviti efikasnijim, sve propadne. Riječ je - ukratko - o didaktičnoj antikapitalističkoj i ekološkoj alegoriji koja pomalo “fejka” dokumentarizam: no, film je vizualno čaroban i ima sjajnu junakinju.
U dokumentarnom programu, temom pažnju skreće i “Suđenje Ratku Mladiću”, film Roba Millera i Henryja Singera koji prati petogodišnje suđenje srpskom generalu Ratku Mladiću pred haaškim sudom za ratne zločine. “Stieg Larsson - čovjek koji se igrao vatrom” Šveđanina Henrika Georgssona dokumentaristički je portret pisca najslavnijeg skandinavskog krimića. No, Georgssonov film ne bavi se Larssonovom posmrtnom književnom slavom, nego njegovom glavnom profesijom: novinarskom karijerom, poglavito radom na raskrinkavanju neonacističkog podzemlja.
Tu je ponovo i stari gost HRFF-a, Čileanac Guzmán. Njegov film “Kordiljeri snova” treći je dio trilogije u kojoj esejistički izlaže modernu povijest Čilea kroz tri geografska elementa: pustinju, ocean i - sada - planine. Tvrd orah za ambiciozne je i “Heimat je prostor od vremena” njemačkog režisera Thomasa Heisea. U troipolsatnom vizualnom eseju, Heise kroz dokumente izlaže povijest jedne istočnonjemačke, dijelom židovske i komunističke obitelji kroz 20. stoljeće.
Lezbijska melodrama
što se igranog dijela HRFF-a tiče, u programu su barem tri jako zvučna filma. Prvi od njih je “Portret djevojke koja izgara”, kostimirana lezbijska melodrama ambijentirana u 18. stoljeće koju potpisuje Francuskinja Céline Sciamma. Film je u Cannesu nagrađen za najbolji scenarij. “Martin Eden” neobična je, namjerno anakronistička adaptacija romana Jacka Londona koju je talijanski režiser Pietro Marcello smjestio u Napulj doba fašizma. “Obojena ptica” Čeha Václava Marhoula je pak adaptacija istoimenog romana Jerzyja Kosińskog snimljena s jakim hollywoodskim kastom.
Uz filmski program, HRFF donosi i niz aktivističko-govornih programa, a teme variraju od uloge PR-a u današnjoj politici, preko borbe građana protiv liberalnog populizma, pa do nove egipatske književnosti.
NAJBOLJE S OVOGODIŠNJEG HRFF-a:
MARTIN EDEN (Pietro Marcello)
Film je adaptacija slavnog romana Jacka Londona, autobiografske priče o neotesanom mornaru koji se obrazuje i mukotrpno probija do književne slave. Režiser Marcello vjerno se drži Londonovog zapleta, ali radnju premješta iz Kalifornije u Napulj sredine 20. stoljeća. “Martin Eden” zbiva se u neobičnoj anakronoj povijesti u kojoj istodobno postoje i crnokošuljaši i vespe. Kroz namjerno nedefinirani “retro” režiser kao da sugerira - klasni odnosi stalno su isti.
PRESENT.PERFECT. (Shengze Zhu)
Pobjednički film ovogodišnjeg festivala u Rotterdamu, “Present.Perfect.” sastoji se od kompiliranih snimaka živog striminga koje su tijekom 2016/7 na internet puštali mladi kineski You-Tuberi. Tvorci tih uradaka rade nimalo glamurozne poslove - jedan je građevinac, jedna šije rublje, a jedna radi na svinjogojstvu. No, snimaju se i dijele to na internetu, sanjajući o uspjehu i slavi. Warhol bi uživao da može vidjeti Zhuin film.
BIT ĆE VATRE (Oliver Laxe)
Francuski režiser Laxe zaputio se u španjolsku atlantsku regiju Galiciju i snimio prvi film u povijesti na galješkom jeziku. “O que arde” film je koji se bavi temom koja je u Hrvatskoj - i doslovno - goruća. Junak filma je serijski piroman koji se nakon zatvorske kazne vrati u rodno selo, no svaki put kad nešto plane, on je prvi sumnjivac.
DRŽAVNI POGREB (Sergij Loznica)
Ukrajinski autor Loznica u međuvremenu se u Hrvatskoj pročuo i svojim (mnogo slabijim) igranim filmovima. HRFF predstavlja ono u čemu je Loznica ipak najbolji - a to su arhivski dokumentarci. “Državni pogreb” je film koji kroz arhivski materijal minuciozna rekonstruira javno žalovanje i sprovod Josifa Staljina 1953. Pitanje koje stoji iza filma je jasno i bolno: zašto, pobogu, ljudi vole tirane?
OBOJENA PTICA (Václav Marhoul)
Riječ je o adaptaciji kontroverznog romana poljsko-američkog pisca Jerzyja Kosińskog. Roman i film bave se usudom židovskog dječaka koji usred 2. svjetskog rata luta sam, oviseći o milosti lokalnih seljana. Češki redatelj Marhoul roman je adaptirao u impresivnoj produkciji s nizom zvijezda (Stellan Skarsgård, Harvey Keitel, Julian Sands, Barry Pepper, Udo Kier). Da bi dočarao neodređenu Istočnu Europu, Marhoul se odvažio na neobičan eksperiment: dijalozi filma su na umjetno stvorenom interslavenskom jeziku.