Upravni odbor Hrvatskog audiovizualnog centra ovih bi dana trebao imenovati novog čelnog čovjeka te ustanove. Natječaj je zaključen, članovi UO-a proveli su s kandidatima intervjue.
Neslužbeno se saznaje da se za najvažniju funkciju u središnjoj ustanovi hrvatske audiovizualne industrije javilo osam kandidata.
Prvi među njima je Chris Marcich, 64-godišnji Amerikanac hrvatskog podrijetla. Marcich je dugogodišnji šef ureda Motion Picture Association of America u Bruxellesu i holivudski lobist u Europskoj uniji. Još u siječnju - prije no što je bivši ravnatelj HAVC-a Danijel Rafaelić podnio ostavku - filmskim se krugovima pronijela priča da Upravno vijeće i Ministarstvo kulture nisu zadovoljni Rafaelićevom agilnošću, te da je Marcich vjerojatni izbor za budućeg ravnatelja. Od njega se očekuje da zahvaljujući holivudskim kontaktima osnaži dio HAVC-ova posla koji je za ekonomiju najvažniji - a to je izvoz filmskih usluga. Vjerojatno se očekuje da Marcich pokrene i zamrle ideje o novom filmskom studiju u Hrvatskoj. Dio profesionalaca, međutim, upozorava na Marcicheva iskustva s filmskom produkcijom, te da slabo poznaje filmsku zajednicu.
Drugi kandidat koji skreće pažnju je Hrvoje Hribar, koji je HAVC vodio šest godina, dok 2016. nije dao ostavku zbog negativnog nalaza državne revizije. Hribarovu kandidaturu ovih je dana podržalo i Društvo redatelja, a sam Hribar ovih je dana Upravnom odboru poslao i otvoreno pismo pod naslovom “Da li je moguće rekonstruirati HAVC”. U njemu upozorava da je HAVC kadrovski devastiran, predlaže dovođenje “osposobljenih i stručnih suradnika u instituciju”, “suprotstavljanje nekrozi partijsko/birokratskog administriranja”, te jači naglasak na “nacionalno stvaralaštvo i proizvodnju na hrvatskom jeziku” ispred “trgovačkih interesa servisnog sektora”.
Za Hribara hitni zadatak HAVC-a je i “steći izgubljeno povjerenje međunarodne i domaće javnosti” i “vratiti ranije standarde političke samostalnosti”. S obzirom na trenutnu političku konstelaciju, te blago rečeno burne ideološke raspre koje su se vukle za njegova mandata, vjerojatnost da bi se Hribar mogao vratiti na čelo HAVC-a ravna je ništici. Procjena ljudi u struci je da je i sam Hribar toga svjestan, te da je njegova kandidatura svojevrsna provokacija, prigoda da javno iznese vlastite prosudbe o trenutnom stanju u toj kući.
Kritičari i producenti
Osim Marcicha i Hribara, za čelno mjesto Centra javilo se još šestero kandidata. Dvoje od njih su filmski kritičari. Josip Grozdanić rođen je 1969., po obrazovanju je inženjer strojarstva, no filmskom se kritikom bavi niz godina, a među ostalim je i suradnik HRT-a. Višnja Vukašinović rođena je 1982. u Splitu, po obrazovanju je anglistica, a tekstove o filmu objavljivala je i objavljuje u Hrvatskom filmskom ljetopisu, Zarezu i Filmonautu. Dvaput je - 2012. i 2016.- nagrađivana kritičarskom nagradom “Vladimir Vuković”.
Dvoje od kandidata su producenti. Prvi od njih - Damir Primorac - producirao je kratki film “Ciao mama” Gorana Odvorčića koji je 2009. uvršten u kratkometražnu konkurenciju Cannesa. Fran Juraj Prižmić (1988) je - pak - producent više dokumentarnih filmova, među ostalim i filma o Branku Lustigu “Da se ne zaboravi” (2015). Redovito je surađivao i s Jakovom Sedlarom kojem je koproducirao dokumentarce “Tito bez maske” (2010) i “Stepinac” (2010). Među ovim kandidatima Prižmić se doima kao jedini čiji bi izbor svesrdno podržala nacionalistička desnica.
Zanimljivo je da se na natječaj javio samo jedan redatelj - točnije redateljica - Nikolina Barić. Nikolina Barić rođena je 1982. u Zagrebu, diplomirala je filmsku režiju, arheologiju i anglistiku, u filmografiji ima dva igrana i tri dokumentarna kratka filma, a radila je dosta i za HTV.
Popis kandidata konačno zaokružuje Thomas Krstulović, samostalni snimatelj i fotograf rođen 1973. u Splitu. Krstulović ima dugu filmografiju kao fotograf na setu, asistent kamere, snimatelj te direktor fotografije na TV serijama.
Niz problema
Uočljivo je da na popisu osam kandidata nema niti istaknutih režisera, niti značajnijih hrvatskih filmskih producenata. Također, među kandidiranima nema ni nekih imena s kojima se dosta špekuliralo u javnosti, od Hrvoja i Nevena Hitreca do urednika filmskog programa na HTV-u Deana Šoše. Činjenica da se još u siječnju u filmskim krugovima proširio glas da je Marcich predestinirani Rafaelićev nasljednik očito je demotivirala filmske profesionalce da se jave na natječaj.
Tko god bude izabran na čelo kuće - čeka ga puno problema. U prošloj godini HAVC je proizvodnju domaćeg filma podupro s rekordno malo novca, strateški dokumenti i planovi su u kašnjenju, hrvatski filmovi u dobroj su mjeri nestali s velikih inozemnih festivala. Izvoz filmskih usluga napadnut je žestokom konkurencijom bilo novih konkurenata (Poljska) bilo enormnim potporama onih starih (Rumunjska, Mađarska). Pitanje statusa filmske baštine stoji blokirano desetljećima, HRT je potpuno zapostavio kinematografiju, a iz samog HAVC-a otišao je zbog loših međuljudskih odnosa niz cijenjenih radnika. Sa skandalom oko Kina Europa otvorena je i nova neugodna kaverna.
Bude li - naime - to kino dugo zatvoreno, faktički će se urušiti mreža neovisnih art-kina u čiju digitalizaciju je tijekom boljih godina uložen lijep novac, trud i znanje. Dok kino u Varšavskoj bude zatvoreno, distributeri će zatvoriti špinu novih naslova pa ni kina izvan Zagreba neće što imati igrati (odnosno - moći će igrati samo Hollywood).
Novog ravnatelja - ukratko - čeka nezavidni “domaći rad”.
Hrvoje Hribar: Voditi tu instituciju nije baš zahvalno, poštivanje nadležnog zakona vodi vas ravno u sukobe
Još nedavno ste razmišljali hoćete li se kandidirati za ravnatelja HAVC-a. Što je prevagnulo? Zbog čega ste se ipak odlučili kandidirati?
– Voditi HAVC je jednostavno, ako za 11.000 kuna mjesečno - ne radite ništa, kako je donedavno izgleda bilo poželjno, pa drijemate dok vam medijskim tržištem pustoši Hollywood, filmskim lokacijama stranci, infrastrukturom ortaci, a HRT-om nešto što je teško objasniti. Ako naprotiv izvršavate zakonsku dužnost, pa želite ispuniti normativne zadatke Nacionalne strategije, koja je prokleto jasna - to nije zahvalanposao. Poštovati temeljnu zadaću nadležnog zakona, vodi ravno u sukobe.
Kad ste podčinjeni za tuđi račun, na način kako je podčinjena hrvatska kinematografija, ne možete probleme rješavati uz čaj u pet poslijepodne, nego na sudu, Hrvatskom i Europskom, u javnosti, u Saboru. I to zato da se ne rješava, kako je, vidim, krenulo - na ulici. Toliko o nelagodi, a što se tiče odluke da se ponudim za nezgodni posao, stvar je u sljedećem: Nakon godišnje skupštine HRUP-a (Udruge producenata) i dvije skupštine DHFR (redatelji) koje su zaredale - shvatio sam da to nije pitanje mojih želja. Ja sam filmski čovjek, u trenutku najveće krize kulturne proizvodnje u RH koju pamti moja generacija. Gore možda pamti moj tata: vrijeme fašističke okupacije i odmah kasnije, vrijeme staljinizma, do sredine pedesetih. Koliko do audiovizualnog isječka kulture, a taj je važan i za druge sektore.
Imam znanje i moć da zaustavim hrvatsko srljanje u jarak, ako hoćete, posjedujem software i reputaciju na tom području koji drugi nemaju.Utoliko, ne kanim okretati glavu. Niti biti sukrivac svojim nečinjenjem - što je središnji grijeh Hrvata, općenito. Po srijedi je i dijalog s vladajućim licemjerjem. Politički PR barata s dvije neistine - lošu situaciju nastoji pokazati dobrom, a kad to ne ide - onda barem podnošljivom. Kad se govori o vodstvu kulturnih institucija, koristi se lažna slika bezljudice.
Kao: nitko ne želi raditi nezahvalne poslove pa pragmatična politika klima s onim što ima. Nije točno. Nedavno su se za posao umjetničkog ravnatelja Pulskog festivala prijavile brojne kompetentne osobe pa je izabrana ona jedna jedina koju su svi u Istri, baš kao i svi u hrvatskoj filmskoj zajednici, željeli izbjeći. Iz običnog razloga što se pokazala kao nesposobna. U produžetku istog slučaja, filmska zajednica tražila je od mene da se prijavim na natječaj za ravnatelja HAVC-a, s velikim užitkom sam tu dužnost izvršio i osjećam se ovaj čas baš dobro.
Kako vidite HAVC za tri godine? Koji su vaši ciljevi?
– Obnoviti energiju i vratiti povjerenje u Hrvatsku. Mojim mladim kolegama koji bježe glavom bez obzira, povjerenje u vlastitu zemlju. Međunarodnoj javnosti koja nas smatra pokojnicima, povjerenje u jednu nejasnu državu koja je bljesnula pa sama sebi preko noći upropastila reputaciju. U Europi ne postoji čovjek koji vidi kako će filmska industrija ili EU izgledati za tri godine. Nova regulativa EU, takva kakva je, donesena je. Sad slijedi udar konsolidirane američke industrije na zemlje članice, jednu po jednu. HAVC vidim kao mjesto artikulacije tog globalnog konflikta, a u prvom redu kao domaćina hrvatskog filma, kao središnje predstavničko tijelo struke, u stalnom kontaktu s vlastima. Kao mjesto javne jasnoće. Mjesto gdje će opet raditi školovani filmski ljudi spremni da poginu za posao.
U kakvim ste odnosima s Ministarstvom kulture?
– Kao ravnatelj sam radio sa šest ministara, iz različitih stranaka. Probleme sam imao samo s jednim, onim gdje je ministar bio samo formalno, dok je sadržajno bio neželjeni član Stormfronta, na diverzantskom zadatku, a i taj zadatak si je sam umislio. Bliski suradnik današnje ministrice sam već dvadeset godina. U ovom trenutku njezina ustanova u Botaničkom vrtu vapi za pomoći i nekim izvorom energije. Doima se nemoćno i izgubljeno u stihiji događanja koje pogađaju hrvatski kulturni sektor na krajnje negativan način. Njezina nesreća me brine, i svakako je integralni dio moje osobne motivacije,
Tko da joj pomogne, nego hrvatski kulturni stvaratelji, oni isti koji će oblikovati njezin profil u budućoj nacionalnoj memoriji?