Hrvatska televizija zbilja nije bila štedljiva s vremenom kad je posrijedi inauguracija petog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. Štoviše, koliko god je inauguracija bila kratka, toliko jest emisija bila duga.
Voditelji Zrinka Grancarić i Mislav Togonal morali su uvodno zabavljati gledateljstvo mnogo dulje nego li je to bilo primjereno, a pogotovo uz nazočnost troje gostiju kakve su doveli u studio. Jedino jest Milada Privora, naša glavna stručnjakinja za protokol, umirovljenica, dala koju zanimljivu informaciju. Pravni stručnjak i politički analitičar bili su toliko sivi da su gledatelji ispred televizijskih ekrana ih vjerojatno doživjeli kao nepotrebnu smetnju u očekivanju - najvažnijega.
Dakako, najlakše se opeći tako da hvališ političara, pa nastojim suzdržati oduševljenje cijelom ceremonijom, kad je napokon uslijedila.
Dotad su reporteri škicali, u nedostatku bolje ideje, gdje je budući predsjednik, zavukli su mu se pred haustor, rasporedili u šumarku, pada kiša, gdje je dosadašnja predsjednica Grabar-Kitarović? Klize limuzine, evo premijera Plenkovića, tu je i potpredsjednik Sabora te motorist Miljan Brkić, prkosno neobrijan, ide i vječiti Furio Radin, nikako da se dovoljno dinamičnih i atraktivnih kadrova nakupi za jedan televizijski prijenos.
I eto, napokon, ceremonije. Kamermane vesele suci u crnim togama i opremljeni nekakvim lancima, to je jedini element kostimografije koji odaje da je posrijedi nekakav poseban događaj.
Budući predsjednik, u zericu pretijesnom odijelu, jest ukrućen svojevrsnom tremom, pokreti su mu robotski, a prizorom zapravo dominira, iz drugog plana, njegova supruga Sanja Musić Milanović, koja ga svojim sitnim gestama, držanjem tijela, zatim sitnim koracima i pogledom hrabri, pri čemu je povremeno toliko empatična kao da se plaši da će se ovaj okliznuti i ljosnuti na stražnjicu. Sviđa mi se to što vidim ali, ponavljam, nije baš pametno hvaliti političare, pa makar oni bili i predsjednici…
Vjerojatno ne bih pisao o ovome televizijskom prijenosu da u njemu nije bilo Josipe Lisac. Naime, dirnula me njezina interpretacija Lijepe naše domovine. Za mene prijenos kao da je tad započeo. Himna kao tužbalica, himna kao pomalo mistična pjesma ratnička. Ja bih recimo poslao snimku našim vojnicima u Afganistan. Neka uz nju dižu zastavu. Ja mislim da će i lokalci stajati mirno.
Josipa Lisac izvodi himnu na inauguraciji Zorana Milanovića#Inauguracija #Pantovčak @Ured_PRH pic.twitter.com/S9nK8IUukJ
— HRT vijesti (@hrtvijesti) February 18, 2020
Njezini visoki tonovi, njezini duboki tonovi kao da dopiru iz neodređene, ali davne prošlosti. U njezinoj interpretaciji ne pasu jedino kravice, nego li i zavijaju vukovi, tuku se stoljeća i svašta nešto me još stiglo od misli dok sam uživao u sve četiri strofe. Domovina nije kič, domovina jest i tuga, i smrt, i gubitak, grč i plač i kako ne izgubiti dostojanstvo kad ti je najteže.
Ne postoji jedna interpretacija točna bilo čega u muzici, pa tako ni himne. Eventualni prigovor da nije pjevala po notnom zapisu jest besmislen. Kao prvo, pjevala je, kao drugo, note su tek tinta na papiru.