Anna Karina postigla je jedan od rijetkih rekorda u francuskoj kinematografiji šezdesetih: čak su joj dva filma zabranjena, „Mali vojnik“ i „Redovnica“ (istina, samo privremeno), a na jedan je crkva imala ozbiljnih prigovora, na kostimirani spektakl „Šeherezada“, zbog erotski izazovnih scena plesa. Kao njezin prvi film vodi se „Žena je žena“ iz 1960. Jean-Luca Godarda, komedija u jarkim bojama i cinemascopeu s Jean-Paulom Belmondom i Jean-Claudeom Brialyem, za koju je nagrađena na festivalu u Berlinu, međutim, redoslijed nije točan.
Prije toga je snimila Godardova „Malog vojnika“, koji nije dobio dozvolu za prikazivanje jer se bavio nepoželjnom temom alžirskog rata i desničarske organizacije OAS. U njemu je ona glumila fatalnu ljubav glavnog junaka (Michel Subor), OAS-ova terorista koji i ne sluti da njegova dragana radi za Alžirce. Sa svojim naizgled naivnim držanjem i neizmjernim seksepilom mogla je zavarati bilo koga, a Godard – tada već velika redateljska zvijezda jer je njegov prvijenac „Do posljednjeg daha“ proglašen jednim od najvažnijih filmova ne samo tek rođenog francuskog novog vala nego i tog razdoblja uopće – kasnije ju je još u dva-tri navrata angažirao za uloge dvoličnih protagonistica.
Reklame za Palmolive
Upoznali su se nakon što je vidio njezine reklame za tekući sapun Palmolive, trebala mu je glumica koja bi se pojavila razgolićena u maloj epizodi, što je ona glatko odbila. Zbunjeno je tražio objašnjenje, pa ionako se skinula u reklamama za Palmolive, na što mu je ona odbrusila da se u njima ništa nije vidjelo, imala je kupaći kostim i pjenu do grla, to što se njemu činilo da je gola u kadi, to je bilo samo zamišljanje.
Anna Karina u filmu Sve o ljubavi
Karina (pravim imenom Hanne Karin Bayer) rođena je Dankinja, otac je napustio obitelj čim se rodila, a s majkom nije dugo izdržala pa su se za nju brinuli baka i djed s majčine strane. Poslije se pomirila s majkom, ali ne zadugo, s 14 godina već se bavila manekenstvom i snimila kratki film prikazan u Cannesu, nakon još jednog obiteljskog sukoba sa samo 17 godina zaputila se u Pariz, nije znala francuski niti je imala novaca, ali je bila tako fotogenična da su je u trenu otkrili modni „skauti“ u jednom kafiću. Brzo je upoznala Pierrea Cardina i Coco Chanel, potonja joj je smislila pseudonim „Anna Karina“, no zanimljivo da je kasnije sama osmislila svoj modni stil, kratke suknje, duge čarape do gležnja i raznolike „casual“ šešire.
'Mali vojnik'
Nakon razmimoilaženja oko epizode u „Do posljednjeg daha“ (koja naposljetku uopće nije upotrijebljena, čak ni s drugom glumicom), već su se bolje razumjeli na snimanju „Malog vojnika“, čak toliko dobro da su se naposljetku i vjenčali. Brak je baš nije zadovoljavao, Godard je bio od onih tipova koji tobože odu po cigarete i ne vrate su kući po tri tjedna, što je ona još tolerirala dok su je neprestano zasipali angažmanima pa i sama više nije znala gdje stanuje. Upravo je nevjerojatno da nije imala nikakve glumačke naobrazbe, no redatelji novog vala tražili su upravo takve autentične talente koji su odisali svježinom i ponašali se beskrajno prirodno pred kamerom.
Anna Karina i redatelj Costa Gavras
Njezina uloga u Godardovom „Živjeti svoj život“ (1962.), prostitutke čije je „radno mjesto“ na ulici i u kafićima, jedna je od najefektnijih u povijesti kinematografije, redatelj se drznuo uspoređivati njezine krupne planove s Mariom Falconetti iz Dreyerova „Suđenja Ivani Orleanskoj“ i nije puno pogriješio: film je dobio dvije nagrade u Veneciji, ali je glavna glumica ostala bez priznanja. Sa svojim suprugom snimila je ukupno sedam filmova, izdvajaju se još „Neobična banda“ (1964., film po kojem je Quentin Tarantino nazvao svoje filmsko poduzeće), „Alphaville“ i „Ludi Pierrot“ (oba 1965.), ali je najveći skandal izazvala „Redovnica“ (1966.), u režiji Jacquesa Rivettea, još jednog prvaka novog vala. Nisu pomogla uvjeravanja da je glupo zabranjivati film snimljen po klasičnom romanu Denisa Diderota, crkva se osjetila povrijeđenom i tek je ministar kulture André Malraux dopustio da se „Redovnica“ prikaže u Cannesu 1967.
Pjevačka karijera
Karina i Godard razveli su se 1965., ona je već odavno uživala status kultne glumice, Luchino Visconti angažirao ju je za ekranizaciju Camusova „Stranca“ (glumila je uz Marcella Mastroiannija), Valerio Zurlini za ratnu dramu „Djevojke za vojnike“, snimljenu u tadašnjoj Jugoslaviji, a glumila je i u holivudskim filmovima („Tajanstvena Justine“ Georgea Cukora).
U međuvremenu se potvrdila kao talentirana pjevačica (za televizijski film „Anna“ iz 1967. glazbu je skladao svestrani Serge Gainsbourg, koji je napisao i scenarij), Rainer Werner Fassbinder nije bez nje htio snimati svoj „Kineski rulet“ (1976.), a najviše publike privukao je talijanski film „Kruh i čokolada“ Franca Brusatija (1974.), u kojem je glumila s Ninom Manfredijem. 1973. režirala je svoj prvi film, „Živjeti zajedno“, za koji je napisala scenarij i producirala ga, a napisala je i četiri romana.
Često su je pozivali na filmske festivale, jednom čak i na LIFFE u Ljubljani, što je nju zabavljalo, jer su se prema njoj odnosili kao prema filmskoj legendi. Udavala se još triput, a najviše je potrajao brak s američkim redateljem Dennisom Berryjem, od 1982. do 1994. Režirala je još jedan film, „Victoria“ iz 2008., u kojem je igrala i glavnu ulogu, i tada je posljednji put nastupila pred kamerama. S Godardom više nije imala kontakata, no budući da je on prolazio kroz umjetničko-političke faze u kojima je bilo sve manje mjesta za glumce, za to nije bilo razloga. Ipak, i njega i nju pamtit ćemo kao besmrtne ikone novog vala iz prve polovice šezdesetih.