PIŠE JURICA PAVIČIĆ

VIDEO: DOMINO Film koji će gledatelji ili voljeti ili mrziti

 

Novoholivudski veteran Brian De Palma oduvijek je bio redatelj koji polarizira mišljenja. Njegovi filmovi iz 70-ih i 80-ih bili su i popularni i cijenjeni. Mnogi od njih - poput “Carrie” (1976), “Dressed To Kill” (1980) ili “Blow Out” (1981) stekli su kultni ili rubno-kultni status.

Istodobno, De Palma je na malom dijelu kritike i filmofila bio zazoran. Takve su iritirali De Palmina bombastičnost, barokno pretjerivanje, poigravanje s vulgarnošću i kičem. Išlo im je na živce redateljevo citiranje i parafraziranje, težnja da sve izvrgne u stilsku vježbu. De Palma je - kao, uostalom, i Lucas - bio redatelj na kojem se vrijednosno brusio odnos prema tada još mladoj i novoj postmoderni.

Od tada su prošla desetljeća. U filmu se štošta promijenilo, no - ispada - De Palma najmanje. Kad je on posrijedi, može se mirno reći kako redateljski vuk mijenja dlaku, ali ćud nikad. Novi De Palmin film “Domino” ljudi će voljeti ili će ga mrziti iz manje-više istih razloga iz kojih su voljeli ili mrzili i njegove klasike.

“Domino” je policijski triler snimljen u danskoj produkciji, nastao po scenariju norveškog TV scenarista Pettera Skavlana. Junak filma je inspektor kopenhagenske policije Christian (Coster Waldau iz “Igara prijestolja”) kojem tijekom rutinske intervencije pogine partner (Soren Malling, “Borgen”). Junaka muči što je to dijelom skrivio krivom procjenom. Christian počinje slijediti počinitelja, a pridružuje mu se kolegica (Nizozemka Van Houten, također iz “Igara prijestolja”). I ona ima osoban motiv - ona i ubijeni kolega bili su preljubnici.

 

Stvar je to kompliciranija što je počinitelj kršćanski Kopt (Ebouaney) koji i sam ima osvetničku agendu. Želi se osvetiti ćeliji ISIL-a koja mu je smaknula oca, a policajci su mu stali na put u osvetničkoj misiji. Da bude još zapetljanije, u sve se to upliće i CIA čiji operativac (Pearce) vjeruje da će ih ubojica dovesti do islamista. Stoga je CIA-i stalo da ga Danci - ne uhvate.

Riječ je, ukratko, o komadu klasičnog žanrovskog “pulpa” koji je pun općih mjesta: odmazda za ubijenog kolegu, razbarušeni agent, birokratski šef, teroristički napad koji treba spriječiti u zadnji čas. Svjestan da ne barata baš najoriginalnijim materijalom, De Palma se odao igri koju je inače uvijek volio. Prenapuhao je svaki klišej, bombastični predložak nadogradio još bombastičnijim stilom, naglasio petparački “pulp” umjesto da ga prikrije.

Snimio je film pun napadne muzike, čudnih zumova i paralelnih montaža koji ima trešastu aromu 70-ih. A kako se u režiji odmakao od dobrog ukusa, De Palma se od dobrog ukusa odmakao i politički. Dugo u kinima nismo vidjeli film koji tako malo haje za političku korektnost. “Domino” eksploatira sve stereotipove o muslimanima i Arapima, sveudilj koristi orijentalističke stereotipove i rasistički imaginarij. Pritom je sve toliko zaigrano neozbiljno, da ni ta politička nekorektnost ne izgleda odviše skandalozno.

“Domino” nije film koji treba shvatiti ozbiljno, jer ga ni sam De Palma očito nije tako shvaćao. Riječ je o umjereno zabavnoj vreći klišeja, filmu kojem je puni smisao u tome da iritira dobar ukus. Nije to bez šarma. No, u posljednje smo vrijeme viđali filmove poput Refnovog “Only God Forgives”, Cosamatosovog “Mandy” ili “Osvete” Coralie Fargeat – filmove u kojima se takvo što radilo i efektnije i zanimljivije.

Izdvajamo