POLIMAC PREPORUČUJE

VIDEO: POGLEDALI SMO FILM ZBOG KOJEG SE RENEE ZELLWEGER NAMETNULA KAO FAVORIT ZA OSCARA Igra ulogu slavne glumice Judy Garland i mnoge će očarati...

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 31.10.2019. u 21:37

 

"Judy" možete ocjenjivati kao film i po onome po čemu se nametnula kao senzacija u predoskarovskoj sezoni - interpretaciji Renée Zellweger.

Prvo je dosta skromno, u pitanju je ne pretjerano skupa produkcija zasnovana na kazališnom komadu “Kraj duge” Petera Quiltera koja se bavila poznim razdobljem velike glumice i pjevačice, sa 1968. na 1969., kad više nije imala filmskih angažmana (posljednji film snimila je 1963.) i uglavnom je nastupala kao pjevačica: u ovoj prigodi u Londonu, gdje se provela raznoliko, ponekad bi je ispratili ovacijama a ponekad gađali hranom, pogotovo kad bi došla nepripremljena, pijana ili pod utjecajem sedativa.

Ima tu i dosta flashbackova, neki se odnose na tinejdžersko razdoblje junakinje, u MGM-u su je, naime, neprestano tjerali na dijetu i navikli na pilule za stvaranje radnog elana i za spavanje. Ti su posebno šturi jer u njima ima vrlo malo glumaca, dok jedan hangar dočarava raskošni studio MGM-a. Louis B. Mayer možda je zbilja kriv za njezino rano navikavanje na droge, međutim, Judyn česti partner Mickey Rooney upozorio je da je to bilo pitanje izbora i da su glavni krivci bili Judy i njezina majka.

 

Ima i nekoliko scena kasnije na neidentificiranoj zabavi u Los Angelesu ili New Yorku, gdje Judy upoznaje svojeg budućeg petog supruga Mickeyja Deansa (Finn Wittrock), ali i tu je očito da nema dovoljno novca da se dočara glamurozni party. Film je inače režirao Rupert Goold, poznatiji kao čovjek teatra negoli po svojim filmskim i televizijskim radovima, što je dostatni komentar kako ta cjelina funkcionira. Zgodan je detalj jedino predstavljanje dva lika, gay para, koji su njezini strasni obožavatelji: Judy Garland bila je ikona gay populacije, obožavali su je zbog njezine energije kojom je prevladavala sve životne nedaće, upravo kao i većina njih, a bilo je još razloga, no to je tema za neki drugi članak.

Vidi se da je Renée Zellweger u svoju izvedbu uložila jako puno truda, ali gledatelji koji su obožavali Judyne filmove (ne samo “Čarobnjaka iz Oza”, nego i “Sat”, “Srest ćemo se u St. Louisu”, “Uskršnju paradu” i “Zvijezda je rođena”) i koncertni album “Judy u Carnegie Hally”, za koji je dobila četiri nagrade Grammy, bit će nešto suzdržaniji.

Rođena Teksašanka pristupila je svom angažmanu s istom neustrašivošću s kojom je igrala punačku junakinju “Dnevnika Bridget Jones”, unatoč tome što nije imala ničeg zajedničkog s londonskim podnebljem, pa ukoliko je tamo uspjela očarati gledatelje, to će joj uspjeti i ovdje - osim ukoliko nisu dobri poznavatelji lika i djela Judy Garland.

Očito je da je to samo interpretacija odabrane uloge, Zellwegerica ima prepoznatljive manirizme koji nekome mogu smetati, nekome ne, no zbilja je nevjerojatno da bi za tako nešto mogla dobiti i Oscara, jer zasad nema primjerene konkurencije. Puno je uvjerljivija bila slična filmska biografija “Filmske zvijezde žive vječno”, u kojoj je Annette Bening igrala Gloriu Grahame, još jednu holivudsku otpadnicu koja je došla umrijeti u Englesku, no ona nije zadirala u njezinu karizmu, nego ju je interpretirala na svoj način.

Važnije su bile intimne scene nego one na pozornici, kojih je zapravo bilo jako malo. U “Judy” nije takav slučaj i zato bi se lako moglo dogoditi da se razočarate.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo