Ovog tjedna u Hrvatskoj je gostovao poljski redatelj Wojciech Smarzowski. Smarzowski, rođen 1963., u centar je pažnje dospio prošle godine kad je u poljska kina premijerno pušten njegov film “Kler”, mozaička drama koja se bavi položajem Katoličke crkve u današnjoj Poljskoj. U filmu Smarzowski tematizira brojne skandale suvremene poljske Crkve, od zataškavanja pedofilije, preko izvanbračnih svećeničkih veza, financijskih i zakonskih privilegija, izmjena urbanističkih planova, pa do korupcije.
Film je u hipu stekao i notornost i slavu: konzervativni su ga mediji ogorčeno napadali, ravnatelj nacionalne RTV film je nazvao “šmirom”, ministar kulture izjavio je da ga on nikada ne bi financirao, a kad je “Kler” pobijedio na nacionalnom festivalu u Gdyniji, javna RTV je cenzurirala režiserovu izjavu, što sam Smarzowski ironično opisuje kao “pretjeranu gorljivost zaposlenih na TV-u”. Ipak, film je u Poljskoj imao preko 4 milijuna gledatelja, što je gotovo 15% stanovništva.
Film “Kler” redatelj je ovog tjedna imao prilike predstaviti publici u Hrvatskoj, zemlji koju dobro poznaje jer cijeli život ljetuje na Murteru. Kako Smarzowski nije siguran u svoj engleski, razgovor s publikom i za Jutarnji rađen je uz prijevod i u suradnji s polonisticom Đurđicom Čilić.
“Film”, ističe Smarzowski, “govori o nekoliko crkvenih grijeha. Svi su oni već obrađivani u filmovima, no kod mene su se oni prvi put našli u jednoj cjelini”. Prvi, koji redatelja kao tvrdoglavog liberala najviše smeta, je taj što je Crkva iznad zakona. “Mene kao građanina i poreznog obveznika najviše smeta taj problem.
Crkva živi od poreza i javnog novca, dakle, mog novca, ali ne djeluje transparentno i ne objavljuje financijska izvješća. Crkva se ponaša licemjerno. Osuđuje homoseksualce, a oko 30% crkvenih ljudi su homoseksualci. Osuđuje izvanbračne veze, no veliki dio svećenstva ima upravo takve izvanbračne veze. Na koncu, Crkva je prikrivala i još prikriva pedofiliju tako što počinitelje seli iz jedne župe u drugu. Najgore je to što Crkva poziva na mržnju.”
1000 svećenika pedofila
Smarzowski kaže da je o filmu počeo razmišljati kad su se na Zapadu, od SAD-a do Australije, počele otvarati pedofilske afere. “Postavio sam sebi pitanje”, kaže, “dobro, ako je tako u SAD-u, Irskoj i Australiji, kako je to kod nas? U Australiji Crkva je morala sve dokumente otvoriti svjetovnim vlastima pa se ispostavilo da je oko 7% svećenstva bilo sklono pedofiliji. U Njemačkoj, gdje su arhive otvorili djelimice, ispostavilo se da ih je oko 4%.
Taj je postotak vjerojatno sličan i drugdje, pa i kod vas u Hrvatskoj. Poljska Crkva se nikad prema nikome nije otvorila, nitko nije ušao u dokumente. Pretpostavljao sam da ako u Poljskoj ima 31 tisuća svećenika i ako je postotak isti, da to znači da je pedofila oko 2000. Neka ih je pola staro, umirovljeno i nemoćno, to još uvijek znači da njih oko 1000 u ovom trenutku obigrava oko naše djece - sad srećom nešto manje, jer su školski raspusti”.
Ta tema, pitanje škole i Crkve, još je jedna o kojoj Smarzowski ima rezolutan stav. Kao i u Hrvatskoj, i u Poljskoj je utjecaj Crkve na školu golem. “Crkva vlada obrazovnim sustavom, a svi dobro znamo da Crkva nikada nije bila zamašnjak progresa, znanosti i slobodne misli. Zato mi se ne sviđa to se svećenstvo uguralo u prostor koji bi trebao biti namijenjen slobodnom znanju.”
Smarzowski ističe da je film u svim fazama, od pisanja scenarija do montaže, davao na uvid bivšim i sadašnjim svećenicima da ga savjetuju. “Svećenici i bivši svećenici su čitali scenarij, gledali snimljeni materijal i grubi šnit. U svim sam tim fazama htio čuti njihovo mišljenje, jesam li u nečemu pogriješio. Treba imati na umu da su to svećenici koji i sami misle da se Crkva mora promijeniti. Oni bi, čitajući i gledajući materijal, često komentirali scene: ‘Pa to je ta i taj’.
Uz fikcionalne bi likove vezivali imena stvarnih crkvenih ljudi koje bi poznavali, što pokazuje da su neke od tih situacija tipične. Neke sam motive promijenio na njihovu sugestiju. Recimo, u scenariju je korumpirani svećenik, zadužen za građevinske radove Liszowski, dobio važnu službu u Africi. Oni su mi rekli da takvi tipovi uvijek završe u Vatikanu, pa sam to promijenio i u scenariju.”
Promjena iznutra
Smarzowski smatra da svećenici poput tih žele promijeniti instituciju, ali to teško ide iznutra. “Puno je svećenika koji pomažu i čine dobro, ali oni nehotice sudjeluju u instituciji koja djeluje kao zlo. Ja se ne bavim u filmu vjerom, nego institucijom, i to institucijom koja ima mafijaški karakter.” Dokaz da film nije protiv ljudi, nego protiv institucije vidi i u samom filmu. “Dvojica od trojice svećenika junaka u mom filmu su dobri ljudi. To su ljudi koji se muče jer ih se sili živjeti u laži, a to ne žele, žele živjeti u vjeri i iskreno.” Dodaje: “Često me pitaju zašto nisam snimio film o svećeniku koji je dobar i herojski lik, a ja im odgovaram da se takvih filmova snimilo mnogo i samo se snimaju novi”.
Smarzowski priznaje da u sadašnjim okolnostima film kao “Kler” vjerojatno ne bi nastao. “Financiranje Poljskog filmskog instituta smo dobili za vrijeme prošle vlasti, i to jedva. Odlučio je jedan glas u vijeću koje je odlučivalo, a to je bio glas veterana režisera Krzysztofa Zanussija, koji je inače vjernik. Imali smo mali budžet, no u film se uključilo i nekoliko privatnih investitora. To je još uvijek bilo premalo, pa smo iz snimanja izišli s velikim dugovima za honorare. Znali smo da te dugove možemo vratiti samo novcem iz distribucije pa smo požurili u kina, čime smo sebi pokvarili plasman na nekim velikim festivalima, ali nismo htjeli dugovati.”
Redatelj priznaje da ga je pri pripremi filma niz poznatih glumaca odbio i nije htio raditi na filmu. “Odbili su me prvi put i neki s kojima sam često radio. Objašnjavali bi to ili time što su vjernici ili bi rekli da slika Crkve u filmu nije ona kakvu oni vide. Pretpostavljam da je bilo i onih koje je bilo strah da ne izgube druge uloge ili ugovore za reklame. Kako god”, veli Smarzowski, “nisam zlopamtilo.”
Film, ističe, nisu mogli snimati u poljskim crkvama jer ga nijedna poljska župa nije htjela primiti kad su shvatili o čemu je film. “Otišao sam stoga preko granice, u Češku, gdje nije bilo nikakvih problema. Zapravo je bilo i komotnije raditi jer u poljskim crkvama imate pet misa dnevno, a u češkima jednu tjedno. No, zatrebali su nam statisti. Kad snimate u Češkoj, logično bi bilo da imate češke statiste. Ali, trebali su mi statisti koji barem približno znaju kako se u crkvi ponaša, koji je obred, a to Česi nemaju blagog pojma. Stoga smo dovodili preko granice dva autobusa statista koji su, apsurdno ili ne, uglavnom bili Ukrajinci.” Probleme s crkvenim lokacijama Smarzowski ima i u narednom filmu. “Riječ je o samo jednoj sceni vjenčanja, za koju nam je trebala crkva. Kako sam sad zloglasan, nisu me pustili ni u jednu poljsku crkvu, pa sam snimao u Litvi.”
Smarzowskom to nije bio prvi dodir s cenzurom, no sve su dotadašnje njegove filmove u Poljskoj hvalili, a cenzurirali u susjedstvu. Njegov rani film “Ruža” zabranjen je u Rusiji zbog scene silovanja crvenoarmejaca u Mazoviji, a prethodni film Smarzowskog “Vołyn” (Volinija) zabranjen je u Ukrajini jer se bavi progonom volinijskih Poljaka od strane ukrajinskih nacionalista Stepana Bandere. Film u Ukrajini nije prikazan, a kad ga je snimio, režiser je bio nakratko heroj poljskih nacionalista. To se, međutim, brzo promijenilo kad se u distribuciji pojavio “Kler”.
Film su napali konzervativni mediji, ravnatelj TV-a i ministar kulture, a konzervativni dnevnik Gazeta Polska tiskao je parafrazu plakata filma na kojoj su umjesto lica glumaca bili Wojtyla, Maximilian Kolbe i svećenik Jerzy Popiełuszko, kojeg je ubila komunistička policija. Natpis je bio “KLER: na braniku protiv fašizma, komunizma, LGBT-a i islamizma”. U nekim gradovima film nije prikazan jer su ga lokalna kina bojkotirala. Drugdje bi, pak, lokalne vlasti zvale redatelja na premijeru, ali, ističe: “Bio sam skeptičan prema tim pozivima jer nisam htio da se mojim filmom politički manipulira, kao što se dogodilo s prethodnim, ‘Volinija’. Ono što je dobro i sreća kod Poljaka je to što kad njima nešto pokušate braniti, proizvedete kontraefekt. Upravo su zato pohrlili u kina. Tako da mogu biti zahvalan poljskoj Katoličkoj crkvi. Zahvaljujući njoj sam na kraju distribucije kupio veliki, novi crni auto”.
Smarzowski veli da nije vidio film Vinka Brešana “Svećenikova djeca”, ali zato ima riječi hvale za jednog drugog hrvatskog režisera, a to je Oliver Frljić. “Frljić je otvorio temu poljske Crkve u predstavi ‘Kletva’ po kanonskom klasiku Stanisława Wyspianskog. To je izazvalo puno kontroverzi, i to je dobro. No, teatar je takav medij. Vi predstavu upućujete manjini koja je u kazalištu i koja sve to već zna. Ona nije doprla do onih koje je trebala promijeniti, oni su se ili molili ispred kazališta ili su upadali u teatar s dimnim napravama. Film je drukčiji. On je popularni i populistički medij, a ja volim što je takav. Zato i radim filmove koji počnu urnebesno, kao komedija, da bi uskoro shvatili da tu nema ništa što je smiješno.”
Poljska bez Crkve
Da je “Kler” nešto promijenio, Smarzowski ilustrira i činjenicom da je u Poljskoj naveliko otvorena tema pedofilije u Crkvi. “Otvorio ju je jedan nizozemski dopisnik serijom svjedočenja o žrtvama pedofilije, da bi potom bio snimljen dokumentarni film ‘Ne govori nikom’ braće Mareka i Tomasza Sekielskog. Film iscrpno prikazuje pedofiliju i njene žrtve, a lica počinitelja su zamagljena, no svakom je lako doznati tko su. Autori su film stavili slobodno na YouTube i dosad ga je vidjelo 22 milijuna Poljaka.”
Na pitanje može li zamisliti Poljsku bez Crkve, redatelj odgovara bez dlake na jeziku: “Sanjam o tome!” i dodaje: “Mislim da treba razvrgnuti konkordat i uvesti crkveni porez koji bi plaćali oni koji hoće. Crkva se uvijek snađe, no ne može bez novca i može se mijenjati samo kad joj ponestane novca”. Ipak, Smarzowski ne misli da će se to dogoditi. “Crkvu nije lako srušiti, a biskupi su od betona. Crkvi u Poljskoj nedostaje samorefleksije, a, osim toga, katolicizam je u Poljskoj teško odvojiti od poljskosti. Po tom pitanju, stanje u Poljskoj slično je onom kod vas i u mnogim zemljama Balkana.”
O Poljskoj bez Crkve bit će i njegov naredni projekt. Riječ je, ističe, o TV seriji za Netflix, koja će se baviti još nekristijaniziranim slavenskim poganima u srednjem vijeku. “Kršćanstvo je kasno došlo u Poljsku, a kad je došlo, dvjesto godina je trajao rat. Serija se bavi tim razdobljem.”