DVD i KNJIGA ZA 19.90 KN

Zašto komedija 'Mala pljačka vlaka' ima kultni status: Pogledajte film o družini bandita i žandara koji haraju tamo gdje je svejedno tko je RAZBOJNIK, A TKO VLAST

Film “Mala pljačka vlaka” počinje natpisom “Austrougarska 1918. Posljednji dani rata”. Kamenom cestom negdje u ličkoj zabiti nailazi konjska zaprega s četiri žandara i za njom automobil s očito malo važnijim putnicima: to su sreski načelnik ( Zlatko Madunić) i carski inspektor iz Beča ( Tonko Lonza). U jednom trenutku stanu: ispred njih se na jednoj stijeni naslonio krupan muškarac ( Bata Živojinović) koji se ponaša kao da je cesta njegova. Carskog inspektora zanima tko je taj tip i odmah dobije odgovor od sreskog načelnika: “To je Todor, zovu ga Strašni”.

Od sutra samo uz Jutarnji

film Dejana Šorka

MALA PLJAČKA VLAKA

DVD + knjiga na 64 stranice!

Živopisni likovi

Gost iz austrougarske prijestolnice zahtijeva da se bandita smjesta uhapsi, ali kočija sa žandarima prolazi kraj njega kao da ne postoji: očito su već prije s njim imali problema i otad su navikli da je najbolje da mu ne smetaju. Automobil se, međutim, mora zaustaviti, no kada vozač pokuša pištoljem uvesti reda, iza stijena se pojavljuju tri Todorova suradnika - Paragraf ( Mustafa Nadarević), Men ( Kruno Šarić) i Milindža ( Danko Ljuština) - dakako, naoružani puškama. Otpor je, čini se, besmislen i sreski načelnik već rutiniranim pokretom vadi sat i stavlja ga u svoj šešir: bit će da je to uobičajeni porez koji treba platiti kada se prolazi kraj Todora. Slutnja se pokaže točnom: Todor pokaže sat koji je u prethodnom navratu opljačkao od sreskog načelnika i strogo ga upozori da je taj prestao raditi te da će novi valjda biti bolje kvalitete. Sreski načelnik pomalo plašljivo upozorava bandita da je sve to ionako besmisleno kad on ionako ne zna očitavati vrijeme sa sata, što Todora razljuti. Srećom, pažnju mu zaokupi carski inspektor koji bi se - kad je shvatio s kim ima posla - rado slikao s drumskim razbojnikom.

Po tonu uvodne scene jasno je da je u pitanju komedija s primjesama špageti vesterna: u potonjem žanru ovakvi su prizori gotovo standard. Pomalo groteskni, živopisno odjeveni likovi natjecali su se koji će od njih u kojem trenutku kontrolirati situaciju: nije važno je li u pitanju šerif ili odmetnik, bitno je tko ima premoć u ljudima i naoružanju. Ako je u pitanju “domaći” teren, jasno je da na njemu vladaju uvijek ista pravila: sreski načelnik ih poznaje, carski inspektor ne i zato potonji ispada smiješan kada pokušava uhapsiti Todora Strašnog. Na tom dijelu kamenjara Todor je car, a ne Franjo Josip.

Posebna pravila

Film se nastavlja u istom tonu. Automobil s putnicima dolazi do žandarske postaje koju vodi narednik Cokula ( Miodrag Krivokapić): ni on nije nikakav tipičan predstavnik zakona, uživa u sviranju violine kad god mu se za to pruži prilika, a njegova tri žandara ( Ilija Ivezić, Zdenko Jelčić i Damir Šaban) kao da su svojevrsno naličje Todorovih bandita. Kako se poslije ispostavi, među njima i nema prevelike razlike, jer svi uzajamno surađuju kako bi nadmudrili državu koja je ionako u raspadu: Cokula se pretvara da je u lovu na Todora i obrnuto, no bitno je jedino da iz svake prigode obojica izvuku bilo kakvu korist.

“Mala pljačka vlaka” snimljena je 1984. godine i zavrjeđuje epitet prve postmodernističke akcijske komedije u povijesti hrvatske kinematografije, u vrijeme kada je izraz “postmodernizam” predstavljao još popriličan “novum” u našoj kulturi. Elementi ponikli iz različitih cjelina i povijesnih razdoblja okupljeni su u novu cjelinu u kojoj funkcioniraju po posebnim pravilima.

Mladi autor

Nju je osmislio tada 30-godišnji Dejan Šorak, kojem je to bio filmski prvijenac, ali se već mogao pohvaliti bogatom karijerom u kazalištu, na televiziji i radiju (kratki igrani film “Ljubav jedne uniforme” dobio je A predikat tadašnje komisije za kinematografiju, a “Oči” su mu uvrštene u antologiju hrvatske radiodrame).

Rođakova priča

Kako je dobio ideju za takav film? Jednom je od svog rođaka čuo zanimljivu priču o ogranku obitelji kojeg su se svi odricali. Potonji je živio u Lici, pokraj Plitvičkih jezera, u kraju koji obilježavaju visoravni Moljac i Brezovac te poznati Šijanov klanac. Od tog je rođaka Šorak doznao da su pripadnici nepopularnog obiteljskog ogranka zaustavili dva talijanska vojna kamiona dva mjeseca prije nego što je dignut ustanak u Hrvatskoj, koji je označio početak narodnooslobodilačkog rata. Nije li to značilo da su ti preci zapravo bili prvi partizanski borci? Ne baš - objasnio mu je rođak - oni su na tom prostoru pljačkali koga su stigli - i to već desetljećima prije toga, a imali su i prešutni sporazum s vlastima. Bili su vrlo slični uskocima iz prethodnih stoljeća koji su prepadali mletačke lađe kad god bi se vraćale bogato natovarene robom u Veneciju. Šorak je odmah počeo koncipirati priču o zabačenom kraju u kojem je svejedno tko je razbojnik, a tko vlast, u kojem jedni surađuju s drugima kako bi se domogli plijena, a vestern i Lika odjednom su se isprepleli.

Film je produciralo tada najveće hrvatsko poduzeće Jadran film, ali je mladom redatelju - koji je uspio okupiti prvorazrednu glumačku ekipu - ponudilo vrlo skromne produkcijske uvjete: snimalo se 16mm kamerom na Velebitu, gdje je vjetar puhao brzinom od 120 kilometara na sat, uvjeti snimanja bili su neopisivo teški, a 15 minuta prije tri popodne po većinu glumaca dolazio je autobus i odvozio ih u zagrebačka kazališta, gdje su navečer imali predstave. Drugo jutro, i to vrlo rano, već su svi morali biti na setu.

“Mala pljačka vlaka” ipak je snimljena u roku i stigla je na pulski festival, gdje nije dobila nijedno od priznanja žirija, ali je osvojila nagradu publike. Poslije je u kinima skupila više gledatelja od mnogih ostvarenja koja su te godine pobrala važne festivalske nagrade. Budući da film odlikuje krajnje otkvačen humor, a posjeduje i intrigantnu tezu o balkanskoj tragikomediji u kojoj se protagonisti i situacije uvijek vrte ukrug, nije slučajno što do danas nije izgubio na popularnosti. Zato je i zaslužio mjesto u Zlatnoj kolekciji hrvatskog filma.

Izdvajamo