U canneskoj povijesti samo se jednom dogodilo da je Zlatnu palmu dobio redatelj koji je u tom trenutku bio u zatvoru.
Bilo je to 1982., kad je glavnu festivalsku nagradu za film “Yol” dobio utamničeni turski režiser Yilmaz Guney. Ali ako je suditi po reakcijama nakon premijere filma “Leto”, nije isključeno da Zlatna palma opet padne u ruke jednom zatvoreniku. Ovaj put to bi mogao biti ruski režiser Kiril Serebrennikov.
Kiril Serebrennikov istaknuti je ruski filmski i (pogotovo) kazališni režiser kojeg hrvatska publika poznaje po filmu “(M)učenik” u kojem se oštro polemički bavio položajem pravoslavne vjere u Putinovoj Rusiji. Nedugo potom Serebrennikov je uhićen pod optužbama za pronevjeru novca u kazalištu, određen mu je kućni pritvor koji je netom uoči početka festival u Cannesu produljen. Redatelj tako nije mogao doći na festival, a na crvenom je tepihu ekipa filma pozirala s kartonom na kojem je bilo njegovo ime.
SSSR 80-ih
Lako je pomisliti da je film “Leto” uvršten u Cannes samo kao čin podrške progonjenom umjetniku. No, to bi bilo nepošteno prema filmu: jer, “Leto” je doista izvrstan film, sjajna generacijska kronika koju bi se moglo mirne duše nazvati sovjetskim “Trainspottingom” ili sovjetskom “Kosom”.
Serebrennikovljev film vodi nas u SSSR početkom 80-ih te prati pionire lenjingradske rock scene u eri početaka punka i novog vala. Kičma filma je odnos dvojice rano preminulih, a izuzetno utjecajnih rokera koji se vrte oko istog lenjingradskog muzičkog kluba. Prvi od njih - Mihail “Mike” Naumenko - svojevrsni je “sovjetski Drago Mlinarec”, u tom trenutku već afirmirani roker i tekstopisac. Drugi je Viktor Tsoi, mladi kosooki roker korejskog podrijetla koji će do smrti 1990. postati sovjetski kontrakulturni superstar. Scena oko njih dvojice puna je mladih Bolanovih i Morrisonovih imitatora koji pokušavaju nabadati akorde u garaži.
Puno je tu kronoloških i generacijskih poveznica s našom erom “crno-bijelog svijeta”, no razlike su tako velike da su gotovo neprebrojive. Rock je u SSSR pod strahovitim podozrenjem, partijsko tijelo mladim muzičarima mora odobriti svaki tekst, a lenjingradska scena ima samo jedan klub koji strogo kontrolira Komsomol. Strane se ploče švercaju iz Finske ili se kupuju piratske ploče “narezane” na iskorištenim rendgenskim snimcima. Svaki pokušaj pobune je limitiran, a gnjev suspregnut.
Serebrennikov kao da je svjestan toga pa film na nekoliko mjesta presijeca eksplozijama “paralelne povijesti”. U film unosi zapadne hitove tog doba (od “Psycho Killer” do “Perfect Day”) koje prati fantazmagoričnim igrano-animiranim scenama bunta i anarhije u kojima mladi rokeri preturaju tramvaje, a umirovljenice zborski pjevuše Davida Byrnea. Svaki od tih (briljantnih) izleta u fantaziju završava tako što lik pod imenom Skeptik - očito redateljev alter ego - u kameru kaže ili napiše: to se nije dogodilo. U tom žalu za odgođenom pobunom krije se očito i današnja politička oštrica filma. Jer - Rusija je opet zemlja bez pobune, opet je izabrala poslušnost, samo što danas to čini preko izbornih kutija.
Razbijanje tabua
Uz izvanredno “Leto”, canneski je natjecateljski program donio još jedan vrlo dobar film. Riječ je o “Yomeddine” (Sudnjem danu) Egipćanina A. B. Shawkyja, jedinom afričkom i jedinom debitantskom filmu u canneskoj konkurenciji. Riječ je - ujedno - o filmu koji razbija veliki civilizacijski tabu. Premda je, naime, gubavost bila tema desetaka (mahom povijesnih) filmova, “Yomeddine” je prvi film u kojem leproznu osobu doista glumi - gubavac, čovjek pod imenom Rady Gamal.
U filmu on glumi gubavca Bashaya, žitelja kolonije za leprozne koju vode katoličke časne. Bashay je deformiran, ali više nije zarazan, pa u koloniji živi ponajprije da izbjegne strah i zazor ljudi. Jednog dana on se u pratnji nubijskog dječačića zaputi na jug da nađe obitelj koja ga je davno ostavila. Tu se film pretvara u ljupku, pokatkad sladunjavu afričku verziju “Straight Story” u kojoj junak nalazi i obitelj, ali i bratstvo sebi sličnih otpadnika. Otpadnika koji će biti ravni drugima na Sudnji dan, što je i značenje arapskog naslova “Yomeddine”.