Prije deset godina redatelj debitant Ruben Fleischer i scenaristi debitanti Reese i Wernick snimili su “Zombieland”, komediju o pitomom studentskom štreberu koji se nađe usred zombi-apokalipse. Film se te godine, 2009., pretvorio u neočekivan hit. Stekao je i lijepu gledanost te dobre kritike, pa čak i stanoviti polukultni status.
Kako to da “Zombieland” nije odmah dobio nastavak? Teško je reći. O nastavku se govorilo još početkom desetljeća, nekoliko godina plan je bio da se “Zombieland” prekroji u TV seriju, a planovi o nastavku stalno su metiljali po ladicama studija. Ipak, od toga se dugo nije događalo ništa, a drugi se “Zombieland” - “Povratak u zemlju zombija” - u kinima pojavio tek sada, deset godina nakon izvornog filma. “Zombieland 2: Double Tap” pritom potpisuje navlas ista ekipa kao prvi. Režiser je opet Fleischer, scenaristi su isti, a uloge ponavlja i četvero glavnih glumaca: Jesse Eisenberg, Emma Stone, Woody Harrelson te Abigail Breslin, koja se u tih deset godina prometnula od djevojčice u odraslu curu.
Novi “Zombieland” zbiva se deset godina nakon radnje prethodnog filma. Junaci koji su u prvom filmu bili nesnalažljivi, sada su već okorjeli veterani preživljavanja protiv zombija. Skrasili su se u Bijeloj kući, gdje tulumare u Ovalnom uredu i koriste Lincolnovu spavaću sobu. Ali, Wichitu (Stone) taj sesilni život tišti, a Little Rock (Breslin) ima tinejdžerski poriv za bijegom.
Djevojke uteknu, a stvar se zakomplicira kad tinejdžerica nađe pacifističkog vegana za momka. Muški krenu za njima, prvo u razrušeni Graceland, gdje o Elvisovu muzeju skrbi osamljena krčmarica (Rosario Dawson). Hipijevski momak na koncu Little Rock odvodi u Babilon, hipstersku nenasilnu koloniju koja se od zombija brani bedemom od lima. Tamo će se u konačnici naći i cijela izvorna družba.
Kad su prije deset godina Reese i Wernick pisali prvi “Zombieland”, George Romero je još bio debela fanovska margina, a zombiji nisu bili motiv srednjostrujaške kulture. U deset godina štošta se promijenilo. Sami Wernick i Reese s “Deadpoolom” su postali hit-scenaristi. Stone je snimila “La La Land”. Zombiji su dočekali TV seriju “Walking Dead”, “Djevojku sa svim darovima” i Jarmuschev “Dead Don’t Die”. Postali su - reklo bi se - “dio mainstreama”, pa ni koncept zombi-komedija nije mogao imati subverzivni potencijal kao 2009. S konceptom i likovima trebalo je ipak napraviti nešto drukčije.
Reese, Wernick i Fleischer, međutim, nisu imali tako dalekosežnih ambicija. U osnovi, njihov film muze istu inspiraciju kao i 2009., nastavlja priču s istim likovima, s istim tonom i humorom. Pritom priču naprijed vuku mahom sentimentalne peripetije, tako da gledatelj do samog kraja ima dojam da je upao u polovicu sezone nekog romantičnog sitcoma s ponešto neobičnijim ambijentom. Tek u posljednjoj četvrtini Wernick i Reese “nađu” priču i vode je do donekle spektakularnog finala.
Ono što je i u drugom “Zombielandu” dobro je ono što je naslijeđeno od prvog. Likovi su zanimljivi, Stone i Harrelson opet se potvrđuju kao dobri komičari, a Wernick i Reese kao ljudi koji znaju smisliti i napisati geg. “Double Tap” je zbog toga pristojna filmska razbibriga. Ali, teško se oteti dojmu da su se autori prvog filma vratili svojoj ideji i likovima, a da nisu bili načisto što bi točno s njima.