Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu jedna je od 1500 kazališnih zgrada koje su se od kraja 19. stoljeća pa do početka Prvoga svjetskog rata izgradile u Europi.
Zagreb je posljednji hrvatski grad u nizu koji je dobio kazalište; nakon Zadra (1865.), Dubrovnika (1865.), Osijeka (1866.), Šibenika (1870.), Varaždina (1873.), Rijeke (1885.) i Splita (1893.), u Zagrebu je 1895. godine otvorena neobarokna zgrada dvojca Helmer i Fellner, kao sljednica starijeg Stankovićeva kazališta na Gornjem gradu. Helmer i Fellner sagradili su više od 40 kazališta po Monarhiji i Europi, a tijekom ruske invazije na Ukrajinu u prvi je plan dospjelo i to da je teatar u Odesi, iako manji od zagrebačkog HNK, crnomorski biser iz radionice dvojca.
Dana 14. listopada 1895., prije 130 godina, car Franjo Josip I. otvorio je novu zgradu kazališta, sagrađenu na mjestu nekadašnjeg stočnog sajma. Car je samo jednom u životu bio u državničkoj loži zagrebačkog nacionalnog kazališta, nekoliko koraka od carskog salona s pripadajućim, pažljivo oslikanim, porculanskim toaletom i umivaonikom, koji su do danas ostali tamo gdje ih je Franjo ostavio kada je na otvorenju HNK Zagreb gledao alegorijski scenski prolog u tri slike "Slava umjetnosti" Stjepana Miletića, uz glazbu Ivana Zajca, te osmu sliku Zajčeve opere "Nikola Šubić Zrinjski". U toj su priredbi, uz druge umjetnike, nastupile i Marija Ružička-Strozzi i Ljerka Šram.
Pijanist, glazbeni agent i producent Danijel Gašparović, zajedno s ocem Ljubomirom, posjeduje najvredniju privatnu zbirku klavira u ovom dijelu Europe, a u svojoj kolekciji, kako tvrdi, čuva upravo klavir na kojem je Ivan pl. Zajc svirao Franji Josipu. Prethodno je taj instrument, prema njegovim riječima, bio u obiteljskom nasljeđu zagrebačke obitelji Olge Stunković.
- Klavir je originalno 1895. bio u vlasništvu Olge Stunković, pjevačice i profesorice glazbe, učenice skladatelja ‘Nikole Šubića Zrinjskog‘, bliske kompozitoru - pripovijeda Danijel Gašparović.
Pod kojim je okolnostima Olga Stunković ustupila Zajcu vlastiti klavir i koji su bili njezini razlozi, o tome, kaže Gašparović, nema pisanih tragova. Kao što nema pisanih tragova ni o svim razlozima HNK i samog Zajca. Očito da kazalište nije imalo vlastiti klavir koji su smatrali primjerenim da se na njemu muzicira caru.
Iz današnje perspektive, kada se 130 godina poslije otvara druga scena HNK u Adžijinoj, gdje će biti svečani program "Slava umjetnosti 2.0", neobično je da se za otvorenje kazališta i dolazak cara koristio instrument skladateljeve učenice.
Gašparović, međutim, ocjenjuje da izbor, gledano s muzičke strane, nije bio nelogičan, taj primjerak salonskog klavira u svoje je vrijeme bio popularan i primjeren za prigodu.
- Tadašnji Beč imao je više od 300 graditelja klavira. Klavir na kojem je Zajc svirao Franji Josipu bio je marke Proksch, odnosno izdanak bečke tvornice koja je propala prije 100 godina. Nije bio vrh proizvodnje, ali kao i svi klaviri bečkih graditelja, imao je medalju cara - smatra Gašparović.
Klavir je, dakle, marke Proksch, tvornica je nastala u Češkoj, ali je brzo proširila rad i u Beču.
- To je tipičan klavir s bečkom mehanikom. Trenutačno je u fazi pripreme za potpunu restauraciju, nakon koje će biti akustički, statički i vizualno u vrlo reprezentativnom i svirnom stanju, dakle opet će se na njemu svirati. Vjerujem da bi Hrvati, a i svi koji dolaze u našu zemlju, bili zainteresirani čuti instrument koji je slušao car Franjo Josip - kaže sugovornik.
Olgin klavir u više od 130 godina nije nikada restauriran.
- Radimo muzejsku restauraciju, da bude kao što je izvorno bilo, što je moguće više. Cijenu samog klavira nemoguće je odrediti jer ne pripada tržištu, on je neprocjenjivo kulturno blago za Republiku Hrvatsku. On je živi svjedok naše povijesti - one zaista važne, koju svi znamo i s kojom se možemo dičiti. Klavir svjedoči o trenutku koji je bio od neizmjerne važnosti za razvoj kulture u Zagrebu i Hrvatskoj - ističe Gašparović. Otvorenje HNK značilo je zapravo i slobodan protok hrvatske riječi i baštine na pozornicu, što nije bio slučaj kod gornjogradskog kazališta, tijekom čije su se povijesti hrvatski umjetnici morali boriti za pravo izvođenja na materinjem jeziku.
Danijel Gašparović i njegov otac Ljubomir prikupljaju svjetske raritete, one koji se uklapaju u koncept njihove zbirke, koji obuhvaća klavire najznačajnijih bečkih graditelja prve polovice 19. stoljeća, od kojih su svi svjetski rariteti, zatim kompletnu linija Bechsteinovih klavira (jedini u svijetu imaju cijelu liniju instrumenata od prvog do posljednjeg razvojnog modela), te treću grupa klavira znamenitih hrvatskih umjetnika.
- Naša se zbirka nalazi u neadekvatnom prostoru i trenutačno se drugo, bolje rješenje ne nazire. Ta zbirka nije samo skup interesantnih i rijetkih povijesnih klavira - ona nam govori o bogatoj prošlosti i kulturi naše zemlje, ali i Europe, te priča još neispričane priče društvenih i kulturnih krugova koje su vrijedne na svjetskoj razini. To je velika baština koja se ostavlja u nasljeđe. Ti klaviri su puno stariji od nas i svakako će nas nadživjeti. I upravo zato se treba voditi briga o njima. Zato radimo na tome da ti klaviri žive, da im se uspori starenje - zaključuje kolekcionar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....