Ovo je tek deseta, a ima ih trideset pa ti misli šta se još sve može dogoditi na ovom koncertu, Aleksandru Dragašu, novinaru naš cijenjeni”, zajedljivo mi je preko razglasa dobacio Goran Bare uoči četrnaeste pjesme “Odvedi me” od ukupno dvadeset i sedam skladbi koliko su Majke izvele 2007. godine na svom povratničkom koncertu u Tvornici kulture koji je nedavno objavljen na CD/DVD izdanju Croatia Recordsa u izvršnoj produkciji menadžera Igora Bolteka, tehničkoj organizaciji Studija Jura i odličnoj tonskoj produkcji Dragutina Smokrovića-Smokve.
Ako zapazite taj detalj, možda ćete se zapitati što je bio razlog za to dobacivanje. Evo, stoga, priče o pozadini tog detalja, ali i povratničkog koncerta Majki u Tvornici. Tijekom prvih devet pjesama sve je išlo “po planu i programu”. Bare je suvereno vladao pozornicom i publikom, “lutak iskrivljenog lica” razjaren poput bika, ali i usredotočen na pjesme, a ne “zbunjen i ošamućen”, koje su “iz sve snage” šibale Majke u postavi iz koje danas u bendu nema niti jednog člana, što ne znači da je ova današnja postava Majki loša. Dapače, Bare ima tu sposobnost da oko sebe okuplja kapacitirane glazbenike i da se iznova reinkarnira kao naš najkarizmatičniji frontmen i veliki rock’n’roll pjesnik, o čemu svjedoči i ova snimka na kojoj su su uz Bareta svirali Zoran Čalić (gitara) koji je uz ranije otišlog Ivicu Dusparu koautor većine pjesama Majki, Nedeljko Ivković Kilmister (bas), Kruno Domaćinović (gitara), Alen Tibljaš (bubnjevi, ex-Laufer) i Danko Krznarić (klavijature).
No, nakon desete pjesme “Ša-na-na (Molitva suncu)” Bare si je pivskom flašom razbio glavu iz koje mu je počela liptiti krv, a što se zorno vidi i na DVD snimci. Čim sam to spazio, iz publike sam jurnuo i dograbio Igora Botleka, objasnio mu što se tijekom jednog gotovo istovjetnog incidenta dogodilo u Ljubljani petnaestak godina ranije i rekao mu kako bi bilo dobro da odemo u bekstejdž, dobacimo ručnik Baretu i pokušamo ga privoljeti da mu pregledamo posjekotinu. Prevencije radi i da se Boltek može pripremiti kako se Baretu, Majkama i njemu ne bi dogodila situacija koja se Baretu, Majkama i meni dogodila 1992. godine na koncertu u gimnastičkoj dvorani na Gerbičevoj u Ljubljani.
I tada je Bare flašom nakon prve ili druge pjesme razbio glavu, ali krv nije prestajala liptiti. Nakon što smo potrošili dva paketa prve pomoći iz automobila, ipak smo morali pozvati hitnu i otići u bolnicu. Koncert je nažalost bio prekinut, ali tijekom dugotrajnog čekanja da zašiju i previju Bareta u bolnici, stekao sam jednog od, ispostavit će se, najboljih prijatelja u životu, Igora Bašina, glazbenog kritičara i organizatora tog koncerta u Ljubljani. Svako zlo za neko dobro. Nakon otpusta iz bolnice krenuli smo na put za Zagreb tijekom kojeg je Bare s “faraonskim turbanom” na glavi mantrao “Bare, Bare, što učini Bare, crna ti duša sine”, što nas je tjeralo na smijeh do suza, a Majke su se za koji mjesec vratile u Ljubljanu publici s ulaznicama nadoknaditi “abortirani” nastup.
U Tvornici kulture Bare je vjerojatno pomislio da želim prekinuti koncert, nevoljko je prihvatio dobačeni ručnik, ali nije htio prihvatiti sugestiju gitarista Zorana Čalića, koji se također dobro sjećao dogodovštine iz Ljubljane, da mu pregledamo posjekotinu, iako mi je namjera bila jedino ta da se povratnički koncert Majki ne pretvori u otkazivanje nastupa kao petnaestak godina ranije u Ljubljani. I stoga to dobacivanje da si zamislim što će se još sve dogoditi do konca koncerta u Tvornici. Srećom, krv je stala, a na koncu svega dogodio se trijumfalan povratnički koncert Majki, o čemu sada svjedoči i CD/DVD izdanje “Majke u Tvornici 9.3.2007”.
Osamnaest pjesama na CD-u i 27 na DVD-u potvrđuju kako smo se istinskom i iskonskom rock’n’rollu u nas najviše primakli s Partibrejkersima i Majkama koje su u Tvornici te večeri isijavale energijom i žarom, opasnošću i opakošću, nervozom i snagom, nabrijanošću i vatrenošću kao The Stooges i MC5 u najboljim danima. Jedini koji u nas ima pravo pretendirati na status kakav vani uživa Iggy Pop upravo je Goran Bare. Ne samo zbog prolijevanja krvi na pozornici, što je neko vrijeme bio i Iggyjev “specijalitet”, nego zbog spomenute karizmatičnosti i vladanja pozornicom na kojoj kroti rock’n’roll kao pobješnjelog tigra, a možemo razmišljati zbog poezije i ekscesa o sličnostima između Gorana Bareta i Jima Morrisona. Po načinu života mnogi će ga usporediti i s Keithom Richardsom. Odavno znamo da je Bare inspiraciju često vukao iz ovisnosti o narkoticima i borbe s njome koji su mu prouzročli niz problema i tragedija u životu, ali je neprijeporna i činjenica da je unatoč toj ovisnosti iznjedrio jedan od najvećih i najznačajnijih opusa u hrvatskom i ex-YU rocku, o čemu također svjedoči ova snimka.
Nakon povratničkog koncerta Majki u Tvornici Bare i ja smo se na dovratku bekstejdža propisno popičkarali. On nije želio prihvatiti moje objašnjenje, potaknuto sjećanjem na otkazani ljubljanski koncert, a ja sam bio ljut na njega jer mu je nedostajalo nekoliko milimetara da se “ponovi Gerbičeva” i da se trijumf Majki pretvori u debakl kojim bi se mediji još tjednima naslađivali. Bogu hvala, “Gerbičeva” se nije ponovila, Majke su se uspješno vratile, uslijedio je fascinantni live album “Unplugged”, snimljen u travnju 2008. godine također u Tvornici, pa izvrsne “Teške boje”, a u pripremi je i novi studijski album Majki. I taj smo nesporazum, kao i nekoliko prijašnjih, Bare i ja izgladili, a Majke su unatoč promjenama u postavi na njegovo i zadovoljstvo svih nas - koji volimo i cijenimo tog čovjeka sa svim njegovim vrlinama i manama - nastavile jahati dalje.