Moram priznati da dosad nisam pridavao previše pažnje Rammsteinu koji je u posljednjih deset-petnaest godina postao najveći njemački izvozni glazbeni proizvod s albumima pri vrhu top-lista diljem Europe te s masivnim i lukrativnim koncertnim turnejama. Do 2009. godine i izdanja “Liebe Ist Für Alle Da” prodali su više od 16 milijuna albuma, a na predstojećoj turneji će tijekom ljeta nastupati na stadionima u nizu europskih gradova, od kojih u Münchenu, Beču, Dresdenu, Gelsenkirchenu i Parizu ne jednom nego dva puta u dva dana. U planu je da turneja za recentni, deset godina iščekivani sedmi album “Rammstein” potraje nekoliko godina pa neki predmnijevaju da bi to mogla biti posljednja takva “invazija” Rammsteina s obzirom na to da su članovi benda na čelu s pjevačem i nekadašnjim juniorskim plivačkim reprezentativcem DDR-a Tillom Lindemannom (56) iz Leipziga prevalili pedesetu godinu života.
Ipak, unatoč spektakularnosti nastupa s obiljem vatrenih eksplozija, seksualnih aluzija i monolitnim zidom industrijsko-metalnog rocka, taj mi je bend bio relativno plitak. Uglavnom su mi djelovali poput slabijih učenika Laibacha, Nine Inch Nailsa i Depeche Modea, koji su u svoju priču ubacili nešto od teškometalne pirotehnike Metallice ne bi li time obuhvatili što više publike. Doduše, dvije pjesme Rammsteina u film “Lost Highway” Davida Lyncha uvrstio je i Trent Reznor iz Nine Inch Nailsa, autoritet i inovator industrial-rocka, no ni to me nije nagnalo da preozbiljno pojmim njihove vojnički nadrilane pjesme čiji su dvoznačni stihovi o sadomazohizmu, homoseksualizmu, piromaniji i kanibalizmu provocirali širu javnost. Doduše, zabavljalo me što su pod udar cenzure došli zbog naslovnice albuma “Liebe Ist Für Alle Da” na kojem Lindemann pljeska golu djevojku po stražnjici ili videospotova “Pussy” zbog eksplicitnog seksa i “Mann Gegen Mann” zbog golih muških stražnjica.
Nacistička ikonografija
Donekle me i zaintrigiralo što su ih s ljevice optuživali za poigravanje nacističkom ikonografijom, ponajprije zbog korištenja isječka filma “Olympia” Leni Riefenstahl, kao i militarističke ikonografije, no od takvih optužbi “obranili” su se potporom oštrom njemačkom ljevičaru Oskaru Lafontaineu. Ako i ima neonacista koji Rammstein poimaju kao svoje heroje, to me samo podsjetilo na to kako su u Jugoslaviji komunistički aparatčici smatrali Laibach zagovornicima fašizma.
Uostalom, još na trećem albumu “Mutter” (2001.) Rammstein su objavili i pjesmu “Links 2-3-4” u povodu koje je gitarist benda Zven Kruspe svojedobno izjavio: “’Moje srce udara lijevo, dva, tri, četiri. Ako nas baš želite svrstati u političku kategoriju, mi smo na lijevoj strani spektra, i to je razlog nastanka te pjesme”. Podsjetnika radi, članovi Rammsteina rođeni su i odrasli u Istočnoj Njemačkoj, a i dovoljno su stari da pamte sve loše strane krutog socijalizma DDR-a u čiju su narav bile implementirane i neke odlike nacističkog režima Hitlerova Reicha.
Političko ludilo i nasilje
Unatoč takvoj “spornosti”, nakana Rammsteina da ostave dojam zastrašujućeg i provokativnog benda bila mi je nedovoljna da bih ih shvaćao ozbiljno, iako su se s barem pokojom pjesmom na ponekom albumu doimali uvjerljivima u nastojanju da, uz krutost stihova na njemačkom, ponude scenski i zvučno efektan amalgam industrial, gothic i heavy rocka, synth-popa i Kraut elektronike. Sličan amalgam nudi i “Rammstein”, no posrijedi je u glazbenom smislu najsuvislije izdanje tog benda, a na estetskoj pa i ideološkoj ravni najvažnije i najdorečenije. Za početak, naslovnica albuma je genijalna. Jedna, jedina šibica na bijeloj podlozi instantno sugerira poruku da smo jako blizu toga da netko uzme tu šibicu i potpali eksploziju političkog ludila i nasilja koje će Europu ponovno baciti u krv i blato, dim i pepeo. Pitanje je samo tko će se prvi usuditi uzeti tu šibicu i njome zapaliti požar koji bi mogao razoriti blagodati života stanovnika Europe.
Odgovor se nazire već u uvodnoj pjesmi “DEUTSCHLAND” koju prati spektakularan, neki smatraju i neukusan i provokativan, pa čak i antisemitiski videospot u kojem se članovi benda pojavljuju u ulozi Židova koje u koncentracijskom logoru vješaju nacisti, istočnonjemačkih komunističkih fanatika, kapitalista iza kojih ostaju spaljene tvornice, opata koji se prežderavaju hranom posluženom na goloj crnkinji, šljakera koji se međusobno šaketaju ne bi li preživjeli, pripadnika Baader-Meinhofa u terorističkom napadu, gotičkih ratnika i svemirskih astronauta. Osobno, prije bih rekao da se Rammstein pitaju hoćemo li ponovno završiti u mračnom srednjem vijeku, totalitarizmima 20. stoljeća kakve je Europa krvavo iskusila ili u prosperitetnoj budućnosti.
Refren “Njemačko, moje srce gori/Želim te voljeti i osuditi/Njemačko, tvoj hladan dah/Tako mlada, tako stara”, uz odjavne stihove “Tko visoko leti, nisko pada/Njemačka, Njemačka, iznad svega” komprimira na kojoj se tezulji nalazi Njemačka, a s njome i Europa. U narednoj pjesmi “RADIO” kraftwerkovski idiom u jednako efektnom videospotu prebačen je u brechtovski ambijent kontralihtiran goebbelsovsko-komunističkim imaginarijem, a čiji stihovi govore kako su članovi benda u DDR-u potajno slušali zapadnjačke radiostanice ne bi li čuli glazbu kakvu žele. Poruka je jasna, baš kao i ona iz antiksenofobične “AUSLANDER” o ljudima koji su iz ovih ili onih razloga u ovoj ili onoj zemlji i dalje stranci, dok se u “ZEIG DICH” bave religijom jer iznova želi određivati pravila nečijeg ponašanja, a u “PUPPE” s teško razumljivom ljudskom nastranošću.
Teme seksa i žudnje, nasilja i mržnje, ljubavi i slobode izbora su neizbježne pa autor ovog stječe dojam da Rammstein opjevavaju vrijeme u kojem s jedne strane stoji prijetnja ponovnog uspona fašizma i nacizma, a s druge laka zabava kroz koju i građani i vlast zaboravljaju da im je dužnost štititi slabije i potlačene, druge i različite te se pobrinuti da ne prevladaju zagovornici ekstremizma i totalitarizma. U svemu tome važan je momentum.
Korak naprijed
Prvo, Rammstein novi album objavljuju nakon deset godina tijekom kojih se Europa - pritisnuta ekonomskom krizom i migracijama, a potom i bujanjem populističkih i radikalnih pokreta te nastojanjima da se rastoči EU kao garant mira - uvelike promijenila. I to nagore. Drugo, bolje su nego ikad ranije uhvatili zeitgeist. Treće, “Rammstein” je i na glazbenoj razini, zahvaljujući bombastičnom i funkcionalnom spoju teškog zvuka i stadionske monolitnosti, alternativnijih nastojanja i pop-melodija, korak naprijed u odnosu na ono što su činili ranije.
Stoga, ovaj put, rado priznajem da su Rammstein velik i važan bend čija zavidna komercijalnost, socijalne konotacije i političke konfrontacije mogu biti blagotvorne. Ne samo za njihove poklonike i rock, nego i za širu društvenu zajednicu jer glazba ipak sadrži i moć da nagna ljude da mućnu svojom glavom. Upozorenje je tu, no hoćemo li ga shvatiti ozbiljno i postupiti kako treba? Mogući odgovor na to pitanje možemo ponuditi već sutra na biralištima.