Pripremajući se za odabir 50 “najboljih” albuma domaće glazbe objavljenih od početka 2010. do konca 2019. godine ovaj je kroničar posegnuo u bazen od više od 150 albuma koje je, iz godine u godinu, isticao kao “najbolje” u tom periodu te “čekirao” neke od naslova koji su mu u tim godinama, moguće, promakli. Metodologija kojom se rukovodio bila je da se zbog pregleda hrvatske produkcije s liste prvo uklone izdanja iz “regije” (Damira Avdića, Vlade Kreslina, Dubioze kolektiv, Partibrejkersa, Laibacha, Repetitora, Obojenog programa...), a potom i live albumi poput onih Urbana & 4 i Josipe Lisac te kompilacije raznih izvođača poput one u čast Sergia Endriga, premda su spomenuti završavali na godišnjim listama “najboljih” izdanja hrvatske (i regionalne) glazbene produkcije u izboru ovog kroničara. Na ovaj popis nisu uvršteni ni virtualni ni opipljivi EP-ovi (extended play, prošireni singl) izdanja, zbog čega je najviše nastradala Lovely Quinces jer se od njena dva EP-a, “No Room For Us” (2013.) i “Meet Me In Moscow” (2015.), lako mogao složiti jedan od “najboljih” albuma protekle dekade.
Naravno da se moglo uvrstiti još barem 25 albuma vrijednih vaše pažnje, izvođača koji nisu ni s jednim izdanjem uvršteni na ovu listu (Parni valjak, Boris Štok, Kries, Cinkuši, Pavel, M.O.R.T., Kawasaki 3p, Vava, Toni Starešinić, Aljoša Šerić...) i onih koji su već uvršteni s jednim ili dva albuma. No, mogao se ovaj izbor ograničiti i na samo 25 naslova, ali takvo suženje dovelo bi do presubjektivnog “izbora” domaće glazbene produkcije iz drugog desetljeća 21. stoljeća. Namjera je bila izlistati “pregled” dovoljno reprezentativan da ukaže koliko na suštinu, toliko i širinu domaće glazbene produkcije, koliko na dubinu pojedinog izvođača i izdanja, toliko i na stilsku i sadržajnu raznolikost scene. Uz to, niz onih koji se nisu uvrstili na ovu listu albuma (Mia Dimšić, Neno Belan, Massimo, Prljavo kazalište, Gibonni...) imali su više jakih pojedinačnih pjesama i velikih hitova u proteklom desetljeću, ali ovo nije izbor singlova nego albuma.
Zašto je pridjev “najbolji” stavljen u navodnike? Zato što ovaj kritičar smatra da glazba nije atletika ili neka druga sportska disciplina koju je lako egzaktno mjeriti, a za razliku od urednika Magazina Jutarnjeg lista ne voli rang liste ni u čemu, nego tek “okvirne” odabire upućenih pojedinaca u ono vrijedno slušanja (glazbe), čitanja (knjiga) ili gledanja (filmova i serija). Stoga, ovo “najbolji” smatrajte tek jednim mogućim odabirom jednog glazbenog kroničara iz svega što je iz domaće glazbene produkcije preslušao u proteklih deset godina. Barem pola ovih naslova ovaj bi kroničar želio imati na dobroj staroj LP ploči od 33,3 okretaja, a taj starinski, vinilni “aršin” u današnjem virtualnom svijetu - kad su ovih 50 i stotine tisuća drugih albuma instantno dostupni na internetu - čini se najprimjerenijim “alatom” za procjenu “najboljih” izdanja. Druga polovina ovdje prezentiranih naslova pruža nužnu dozu kvalitativne objektivnosti.
Za kraj, ova lista namjerno nije složena od prvog do pedesetog mjesta po pojedinačnoj “kvaliteti”, nego je rangiranje zaključeno samo unutar pojedine godine. Moguće je i da se time, poput izvadaka iz dnevnika jednog slušatelja, ukazuje na to koja je pojedina godina iz minulog desetljeća bila jača ili slabija te koliko naša glazba ovisi o sezonalnosti produkcije. Moguće je i da su izdanja iz minule dvije godine svježija u memoriji nego neka iz ranijih godina minule dekade, no čini se da su posljednje dvije godine doista bile plodnije od ostalih. Kako god, ovih 50 izdanja tvore (moguću) “kvalitativnu špicu” hrvatske glazbene produkcije u proteklom desetljeću, a kako su (međusobno) rangirana manje je važno.
NAJBOLJE IZ SVAKE GODINE:
2010.
The Bambi Molesters - As The Dark Wave Swells
Prekrasnim, često melankoličnim gitarističkim melodijama i maštovitim aranžmanima u kojima je značajna uloga dodijeljena orguljama, gudačima i puhačima, The Bambi Molesters su na albumu “As The Dark Wave Swells” iznova nadišli surf i twang-rock, savršeno ga pretopivši s tex-mex, americana, psihodeličnim, baroque-pop, western i mediteranskim motivima. Nije se baš često ovaj slušatelj susretao s tako decentnom i stilski besprijekornom hrvatskom glazbom univerzalne prepoznatljivosti i kvalitete. Dojam je kako su The Bambi Molesters uspjeli učiniti nešto nalik Enniju Morriconeu, s čijom filmskom glazbom dijele i pokoju sličnost, ali ne i slavu. Svjesno odabravši žanr koji se desetljećima smatrao američkim lenom, njime su ovladali bolje od konkurencije, inovirali ga i proširili mu teritorij.
Nina Romić - Daljine
Jinx - Diksilend
Erotic Biljan & His Heretics - H Is For Heretics
2011.
Goran Bare & Majke - Teške boje
Na “Teškim bojama” Bare je i dalje bio neuništiv frontmen koji karizmom proroka oblivenog krvlju, instinktom ranjenog vuka i manirom derviša opsjednutog svojom vjerom bolje od ikoga ovdje osjećao što je to rock’n’roll. Bio je to sjajan komad prljavog classic rocka, samoranjavajućeg proto-punka, halucinogenog, psihodeličnog, prašinarskog blues i blatnjavog country-rocka kakvog je rijetko tko u stanju, zapadno od Pecosa i istočno od Volge, danas proizvesti.
Kao da su se on i Majke željeli takmičiti s Doorsima, Led Zeppelinom, Deep Purpleom, Queens Of The Stone Ageom, Turbonegroom, Stonesima s prijelaza 60-ih u 70-te, južnjačkom rock osovinom Lynyrd Skynyrd/The Allman Brothers Band, pa i Iggyjem i Caveom. Rijetko je opasan i krvav komad rock’n’rolla.
TBF - Pistaccio Metallic
General Woo - Verbalni delikt
Luka Belani - Changin’ Chapters
Vatra - Ima li budnih
2012.
Mayales - 2
Trinaest godina nakon “lagano, lagano”, acid-jazz debija “Svima želim raj za sve”, Mayales su objavili drugi i posve drukčiji album. Od Beatlesa, Byrdsa i Beach Boysa do Richarda Hawleya, Flaming Lipsa i Gorillaza, moguće je nabrojiti svu silu inozemnih srodnika ove postave Mayalesa, čija psihodelija istodobno zvuči i retro i suvremeno, odnosno izvanvremenski, što je odlika, posebice u proteklih desetak godina, kvalitetnih djela.
Petar Beluhan, Vlado Mirčeta i Coco Mosquito kao da su se natjecali sami sa sobom da što maštovitije i raznolikije zapakiraju pojedinačne skladbe, ali unutar zajedničkog okvira. “2” nije naplavina slučajno posloženih “hitova” i “filera”, nego cjeloviti album koji najviše pruža kad ga se sluša u komadu uz čašu crnog vina.
Svadbas - Još
2013.
Pips Chips & Videoclips - Walt
Pomno osmišljen, ali i jezgrovit album od deset preciznih, dorečenih i jakih modernističkih rock pjesama bez ijednog slabog momenta. I ovaj put posrijedi je izmaštan svijet ili fantazija o nekom boljem mjestu od ove zemlje, u kojoj se već dugo koprcamo gotovo posve bez nade u spas.
Nije posrijedi praznoglavi bijeg od jalove politike u konzumeristički raj, nego ultimativna umjetnikova potraga za svetim gralom ljubavi u vremenu u kojem kapitalizam ždere ljude, a politika kao produkt “povijesti idiotizma” gubi razlog postojanja. Odjeci Blura, Oasisa, Flaming Lipsa, Mercury Reva, Radioheada, vedeta novog vala, te Beatlesa i Beach Boysa iz faze “Sgt. Pepper’sa”, odnosno “Pet Soundsa”, temelj su lijepog i modernog albuma domaćeg rocka, ujedno izvanvremenskog klasika i važnog komada kulture.
Overflow - Overflow & Miškina
Olovni ples - Nulti dan
My Buddy Moose - Shine! Shine! Shine!
2014.
Nina Romić - Stablo
Samosvjesnost koja je propupala na “Daljinama” i “Pticama” potpuno je prolistala na “Stablu”, posebice u glazbenom segmentu, jer pažnja slušatelja nije više fokusirana samo na Ninin povremeno zatamnjen, povremeno zvonki glas te nježnu akustičnu gitaru uz sporadičnu pratnju pokojeg drugog instrumenta.
“Stablo” je zasnovano na njezinim pjesmama i osobinama, ali je i plod cijelog benda s unaprijed razrađenim aranžmanima, s mjestimičnim uklizavanjem u jazz i blues, možda i po uzoru na Joni Mitchell, ali i PJ Harvey, odnosno za tip skladbi kakve njeguje David Eugene Edwards ili kakve je u kantautorski izričaj uveo Townes Van Zandt, a zamjetni su i ornamenti gothic-americane. Divan album promotorice hrvatske i regionalne kantautorske scene.
Urban & 4 - Mamut
The Marshmallow Notebooks - The Marshmallow Notebooks
2015.
Matija Dedić - Matija svira Arsena
Snimka realizirana u samo jednom danu, 2. rujna 2015. godine, tek dva tjedna nakon Arsenove smrti, stilski gledano, Matijina je elegantna šetnja na razmeđi jazza i klasične glazbe, čemu često teži. No, “Matija svira Arsena” je i nešto mnogo više i važnije od zgodne Matijine “stilske vježbe” na temu Arsenovih skladbi; veće i važnije ne samo za Matiju, nego i za sve one koji će doći u dodir s ovom veličanstvenom izvedbom. Objavom snimke ova glazbena priča - bolje rečeno neka vrsta Matijina requiema za Arsena, kojeg nije tako nazvao i time sebe poštedio od pretencioznosti - postaje i stvar svakoga od nas tko se u životu suočio sa smrću roditelja. Izvlačeći esenciju boli i tuge iz ionako sjetnih Arsenovih tema, poput “Sve što znaš o meni”, “Kuća pored mora”, “Dida moj” ili “Moderato Cantabile”, odnosno naslovne teme serije “Glembajevi” i dviju tema iz serije “U registraturi”, Matija je dotaknuo srž očeve glazbe i podario joj osobni pečat velikog pijanista.
Rundek Cargo Trio - Mostovi
Hladno pivo - Dani zatvorenih vrata
Gustafi - Maneštra
2016.
Sara Renar - Tišina
Sara Renar bila je jedna od vila koje je u Začaranoj močvari ujesen 2012. godine okupila folk-kantautorica Nina Romić, a na albumu “Tišina” osvaja rijetkom sposobnošću da istodobno bude slojevita i radiofonična, tvrdoglava i prijemčiva, mračna i erotična, suptilna pjesnikinja i djevojka koja se ne boji upuštanja u sonične avanture, eksperimentatorica sklona poigravanju vlastitim vokalom i dama koja poštuje zakone pop glazbe, lijepa i pametna. Kadra je odati i počast Tinu Ujeviću u “Notturnu”, a da to ne ispadne rogobatno, pri čemu “Tišini” nema afektacije, nego tek zdravog nastojanja da se ostvari umjetnost. Sari to često i polazi za rukom, premda za stihove - o želji za samoćom i tišinom u oluji informacija, politike i spektakala - rabi instrumente i tip produkcije kakve uglavnom ne vežemo uz kantautore i kantautorice.
Elemental - Tijelo
Kandžija & Gole žene - Nema labavo
2017.
Chui & Jazz orkestar HRT - Chui ovu glazbu
Na trećem albumu “Third Sun From The Stone” trio Chui je krenuo tragom Hendrixa, Hancocka, Milesa i Sun Ra, ali i skandinavskih free-jazz formacija poput The Thinga (Matsa Gustafssona) s elementima psihodeličnog krautrocka, a pod vodstvom maštovitog kompozitora i klavijaturista Tonija Starešinića koji se ne boji “out of the box” promišljanja jazza. “Chui ovu glazbu” realiziran s Jazz Orkestrom HRT-a u Studiju Bajsić još je fantastičnija glazbena odiseja. Za aranžmane su bili zaduženi Joe Kaplowitz, Luka Žužić i Andreas Marinello, koji je i dirigirao Jazz Orkestrom HRT-a. Oduševljava koliko su se i trio i orkestar otvorili jedni prema drugima te koliko su drugačiji aranžmani otprije poznatih skladbi ukusni, maštoviti, suvremeni i vješto uvezani u fusion deltu s prog-rock, freak-funk i nu-jazz rukavcima u perfektnoj produkciji Igora Geržine. Chui su lideri renesanse ovdašnje jazz scene.
Mayales - Simbol za sunce
Jonathan - To Love/To Hold
Natali Dizdar - Iluzije
Irena Žilić - Haze
Dunja Knebl - 33 balade
2018.
The Strange
Echo Chamber
Ako smo izgubili The Bambi Molesterse, dobili smo The Strange, čiji je “Echo Chamber” album visoke svjetske kvalitete, premda, uz važan pjesničko-vokalni doprinos američko-slovenskog državljanina Chrisa Eckmana, potječe iz države u kojoj se malo što zna proizvesti na takvom nivou.
Ako je “Nights Of Forgotten Films” bio surf-rock album s vokalom i pokojim ornamentom americane, “Echo Chamber” je bitno šire postavljen jer ga pletivo predivnih twang gitara, elegičnih puhača i finih klavijatura, uz štrajhove ukusnih gudača, prvenstveno smješta u baroque-pop nalik djelima Leeja Hazlewooda, Scotta Walkera, Vana Dyke Parksa, Burta Bacharacha, a ima ovdje i country-soula, funk-rocka i drugih ukusnih stilskih detalja. Eckmanu kao srodniku Cavea takav ugođaj i takva širina još više pašu.
Njegov bariton u stihovima s motivima bijega u nepoznato - negdje na rubu, s čije jedne strane mami zasljepljujuća ljepota, a s druge prijeti apokaliptična tama - dokazuje slušatelju da je “Echo Chamber” dojmljiviji od recentnih albuma Calexica, Lambchopa, Giant Sanda, Tindersticksa i The Decemberistsa.
Goran Bare & Majke - Nuspojave
Edo Maajka - Put u plus
Šumski - Ostrvo ledenog kita
Detour - TourDetour
Kensington Lima - May
Mary May - Things You Can’t Put Your Finger On
Mile Kekin - Kuća bez krova
Ogenj - Domaj
Vojko V - Vojko
Krešo Bengalka - Split Zoo
2019.
J. R. August
Dangerous Waters
Zabočki kantautor, pravim imenom Nikola Vranić, u sebi je komprimirao važne osobine Bona Ivera i Johna Granta, Raya Charlesa i Dr. Johna, ranog Eltona Johna i Neila Younga. Njegov debi tankoćutna je kontemplacija o simbiozi Augustove duše i prirode u kojoj traži spas od koktela ljubavnih jada i euforije poroka, dok Bog s visine promatra njegovu unutarnju borbu.
Sazdan oko nježnog klavira i rajskog falseta, uz pratnju anđeoskih glasova zbora, tihe ritam sekcije i melankoličnih tonova puhača, “Dangerous Waters” doima se poput uranjanja u čiste rijeke i zrak Gorskog kotara u kojem taj kantautor voli boraviti i krasne glazbene kulise za davni roman “Walden” Henryja Davida Thoreaua, a ujedno je primjer dubokog i kvalitetnog duhovnog ili, kako bi to u Americi rekli, gospel albuma.
Upućeniji slušatelj mogao bi “Dangerous Waters” pojmiti i kao Augustov odgovor na “For Emma, Forever Ago”, eponimni debi album Fleet Foxesa, donekle i na “I Am A Bird Now” benda Antony And The Johnsons i “Queen Of Denmark” Johna Granta, pa i na “Grace” Jeffa Buckleyja.
Chui - Iz kapetanovog dnevnika
Andreja, Rundek & ekipa Ftičeki - Mura Mura
Tamara Obrovac Transadriatic Ÿ Quartet - TransAdriaticum
Cubies - Da il’ ne
Psihomodo Pop - Digitalno nebo
Porto Morto - Portofon
Kojoti - Sve je pod kontrolom