SJEĆANJE NA VELIKANA

ALEKSANDAR DRAGAŠ O ARSENU DEDIĆU Leonard Cohen i Jacques Brel u malom jeziku i maloj kulturi

Kad se punti zbroje i oduzmu, a smrt je ona neugodna pojava kad drugi ljudi svode nečije druge životne račune, Arsena nam valja pamtiti po mnogočemu, no ponajprije po tome što je uspostavljao kanone. Ne samo šansone u kojoj je s “okusom soli”, “Moderato cantabile” i “Kućom pored mora” započeo svoju pravu pjesničku, pjevačku, glazbeničku i diskografsku karijeru nego i onoga što inače nazivamo glazbenim kantautorstvom. Arsen je prvi unio “ozbiljan rukopis” u hrvatsku i jugoslavensku zabavnu glazbu. Bio je prvi koji je u nas “tjerao” ljude da se zamisle nad svojim životom kroz nešto naizgled tako banalno kao što je to pop-pjesma. Toliko je majstorski portretirao ljude i životne situacije u svojim pjesmama da su one nastavljale svoj život u životima drugih ljudi neovisno o samome autoru.

Arsenovo ravnovjesje između sjete, ironičnosti i ciničnosti - kao posljedice “straha od gubitka” - mnogim je kantautorima u Hrvatskoj, a i šire ostalo ili nepoznat teritorij ili nedostižan cilj. Arsen, kao prijatelj i suradnik Sergia Endriga i Gina Paulija, jedan je od rijetkih pjesnika hrvatske popularne glazbe čije dosege možemo mjeriti aršinom koji vrijedi za stvaralaštvo Leonarda Cohena, Boba Dylana, Randyja Newmana ili Paola Contea, Jaquesa Brela, Sergea Gainsbourga. Upravo u tom smislu Arsen je uspostavljao kanone, lomio led, širio horizonte i dosegao aureolu najuglednijeg i najcjenjenijeg kantautora i pjesnika popularne glazbe, ostvarivši maksimum koji netko kao kantautor u jednom, globalno gledano, malom jeziku i maloj kulturi može napraviti. Ovdje se nameće pitanje na koje nismo i nikada nećemo dobiti odgovor. To pitanje je koliko bi daleko Arsen dobacio u svjetskim razmjerima da se s talentom koji je imao i radišnošću kojom je ostvarivao puni potencijal svoje stvaralačke groznice rodio u nekom velikom svjetskom jeziku. Bismo li i njega poimali kao Cohena, Newmana, Brela, Gainsbourga ili Contea, pa u konačnici i Dylana? Odgovor na to pitanje vjerojatno je jedno veliko “da” jer osim jezične barijere doista je teško naći bilo koji drugi razlog zbog kojeg Arsena ne bismo smatrali “al pari” spomenutim kolegama po peru i notama. No Arsenu takav uspjeh nije ni trebao. On ga je ostvario ovdje, na svom terenu, a to što sada svijet ne plače za Arsenom nego to činimo samo mi koji smo razumjeli svaki stih njegovih pjesama nije ni naš ni Arsenov nego problem tog svijeta koji nikada nije upoznao njegov zadivljujući opus. Plakali bi i oni da znaju kako smo mi znali plakati uz Arsenove pjesme. Kad god ih iznova čujemo, postajemo svjesni da je Arsen bio i ostao najkompletniji i najvažniji kantautor u povijesti hrvatske popularne glazbe čiju pjesničku profinjenost na hrvatskoj i nekadašnjoj jugoslavenskoj glazbenoj sceni nije dosegao nitko.

Arsenova erudicija i inteligencija, osjećajnost i umijeće pretakanja ljubavnih drama, a kasnije i političkih opservacija u elegantne skladbe te vještina poigravanja ironijom i cinizmom doista ga svrstava uz bok najvećih svjetskih kantautora. Nama je to lako razumjeti jer mi imamo uvid u Arsenov, ali i opuse i Cohena, Brela i Endriga. Podjednako je očaravajuća bila i ostala Arsenova skladateljska imaginacija s kojom je uglazbljivao i tuđe stihove, podatna za različite ugođaje i stilove, od šansone i kancone preko evergreen, jazz i zabavne glazbe do “popijevki”, “pisama” te kantautorskog popa i akustičnog rocka. Čak je i kao pjevač, a što se premalo isticalo, bio fascinantan u fraziranjima, odnosno pažljivom naglašavanju stihova i pojedinih riječi. Taj njegov “tihi obrt”, kojemu valja pridodati i niz filmske, televizijske i kazališne glazbe, malo more knjiga i slika koje je uglavnom slikao za svoj gušt, postao je veliki kapital jedne kulture premda je Arsen rijetko dolazio do visokih naklada albuma i singlova. No malo je onih čiji su stihovi tako snažno i dugo živjeli u ljudima kao što je to slučaj bio s Arsenom, a ostat će tako još dugo i nakon njegove smrti premda je neko vrijeme stanje “nove jetre” iz Padove daleko više zanimalo okrutnu i bešćutnu javnost od njegovih pjesama kojima je trajno zadužio svakog od nas. Kako pojedinačno, tako i kao društvo s čijim se anomalijama genijalno obračunao na albumima “Tihi obrt” (1993.) i “Ministarstvo” (1997.) jer Arsen je stvarao, stvarao i stvarao u iznimno dugom i kreativno nabijenom kontinuitetu s kojim se malo tko ovdje i vani može pohvaliti.

Izdvajamo