Tinejdžeri u transu, po Zagrebu, bližoj pa i daljoj okolici panično se traži barem jedna slobodna karta, ali avaj, Justin Bieber odavno je rasprodao Arenu i nije se oko jednog pop koncerta digla takva fertutma još otkako je u njoj nastupila Lady Gaga.
Sjećate se toga, klinke su vrištale u ekstazi za svojom kraljicom koja je njih, svoju publiku, od milja nazivala čudovištima, no nekoliko godina kasnije sad “već” 30-godišnja Lady Gaga, sudeći po posljednjem albumu “Joanne”, uspješno je prebrodila ne baš tako laganu tranziciju od teen-pop atrakcije u pjevačicu koja može zanimati i odraslu publiku, odnosno u pop-zvijezdu koja bi mogla imati duži vijek trajanja.
Problem te tranzicije nije od jučer; dapače, star je gotovo koliko i povijest popularne glazbe, odnosno barem koliko i postanak Elvisa ili The Beatlesa. Ne, ni za živu glavu ne uspoređujem glazbene domete Justina Biebera i Miley Cyrus, koji su se među posljednjima našli pred tim i takvim tranzicijskim izazovom, s glazbenim vrhuncima Elvisa i The Beatlesa koji su je davno i uspješno prošli, ali neke sličnosti postoje.
Srodni primjeri
Prvo, rock & roll je nekoć, ondašnjim klincima, bio ono što je današnjim klincima dance-pop ili amalgam EDM-a, R&B i popa; nešto poput dominantnog žanra za tinejdžere. Drugo, Elvis i The Beatles, ma kako ih mi kasnije (u)pamtili, bili su u gromoglasnom praskozorju svojih karijera zanimljivi prvenstveno tinejdžerima, da bi tek kasnije postali najvećim izvođačima koje smo u popularnoj glazbi ikada upoznali.
Ono po čemu nikako ne smijemo uspoređivati Biebera i Elvisa je revolucionarnost glazbe. Bieber je u nekoj takvoj poredbi, jer ne donosi ništa novog, jako tanak u odnosu na Elvisa bez kojeg ne bi bilo ni rocka ni suvremene popularne glazbe kakvu poznajemo posljednjih šezdesetak godina. Elvis je promijenio svijet, Justin samo stanje na svom bankovnom kontu.
Stoga je pametnije usporedbu između Biebera i srodnih primjera iz povijesti popularne glazbe pomaknuti na nešto kasnije periode.
Primjerice, potpisnik ovog teksta je kao klinac od osam godina bio uvjeren da na svijetu ne postoji ništa jače od glam-rock boy-benda po imenu Bay City Rollers i ništa zavodljivije od glam-rock teen-pop zvijezde Suzi Quatro, baš kao što su klinci u 50-ima mislili da je Ricky Nelson, a u 60-ima The Monkees kraj svijeta.
Kad je taj klinac ubrzo čuo Beatlese, a za četiri-pet godina i Ramonese i The Clash, shvatio je kako Bay City Rollers baš i nisu najbolji bend na svijetu, kako je mislio kad mu je bilo osam godina. Spomenuti nikada nisu “odrasli”, odnosno nikada nisu sazreli da bi postali zanimljivi publici koja im je počela starjeti i okretati se drugim, “ozbiljnijim” izvođačima.
Kolokvijalno rečeno, “prošla baba s kolačima” pa su Bay City Rollers ostali tek fusnota u povijesti (teen) pop glazbe 70-ih, kao i The Osmonds iz iste dekade, a Ramonesi koji nikada nisu ušli u Top 40 najprodavanijih albuma ili singlova postali uz The Beatlese najutjecajniji bend svih vremena. Ponavljam, The Osmonds su ranih 70-ih mlatili veliku lovu, dok su Ramones i kasnih 70-ih bili na rubu neisplativosti.
Globalna popularnost
Ono što želim reći je da je povijest popularne glazbe krcata izvođačima koji su jedno vrijeme bili jako popularni među klincima, a da kasnije nisu znali izaći iz te role. Primjerice, sjeća li se netko iz 80-ih Tiffany ili Debbie Gibson, odnosno Ricka Astleya ili Jasona Donovana. Imali su visoke naklade, pogotovo singlova i prestižna mjesta na top-listama, možda ne tako visoke poput Biebera, ali u suštini je stvar poprilično slična. Prije li kasnije, a sad su mu “već” 22 godine, Justin će morati iznaći način kako da u nadolazećim godinama zadrži publiku koja je odrastala uz njega i/ili počne stjecati novu, zreliju publiku.
Rick Astley i Jason Donovan nisu nikada našli odgovor na to pitanje, iako još i danas nastupaju, ali zato je Madonna vrlo rano postala zanimljiva ne samo tinejdžerkama koje su odlijepile na njezinu “Like A Virgin”, a za njom i Kylie Minogue. Nažalost, ne i njemačka Nena ili australska Kim Wilde u koje sam bio smrtno zaljubljen, ali to ne bih priznao ni najboljim prijateljima jer smo već bili na punku.
Dakle, suštinsko je pitanje hoće li Justin Bieber u nadolezećim godinama, a za to nije bitno što je ostvario više od deset milijardi pregleda na Vevu, postati Rick Astley za 21. stoljeće ili će uspjeti iznaći način da se na obzoru publike zadrži duže, poput Kylie. A iza kojih je stajao isti producentsko-skladateljski tim Stock-Aitkan-Waterman, kao što danas iza Biebera stoje Usher i Scooter Braun. Ono što mu ide u prilog je globalna popularnost utemeljena i u izvanrednoj prodaji albuma, singlova i koncertnih ulaznica. Sviđala se meni njegova glazba ili ne, čini se da Bieber nije samo dečko s postera nego izvođač koji mnogo nastupa i drži “full-contact” s publikom uživo, a i osjetna je razlika između njegovog prvog, “dječjeg” dance-pop albuma “My World 2.0.” i četvrtog, prošlogodišnjeg “Purpose” na kojem se predstavlja kao seksepilni R&B pjevač sa slick elektronskim podlogama na kojima je, a to se jako čuje, radio i američki dubstep Dj i producent Skrillex.
Izgled i frizura
Pojednostavljeno, ako mu je ranije glavni mamac za curice bio izgled, a za dječake frizura koju su masovno počeli kopirati, “Purpose” ukazuje kako je Bieber postao prilično pripremljen za tranziciju iz dječje u mušku pop zvijezdu, a što ekipa iz One Direction još nije učinila. No, pop glazba danas se tako brzo mijenja da je doista teško reći koliko će još ljeta Justin plesati, odnosno koliko će dugo to uz njegovu glazbu činiti publika.