Zbog obilnog krvarenja iz nosa Teha Tearda, nismo dočekali planirana dva bisa s po dvije pjesme, ali smo zato imali jedinstvenu prigodu uživati u konferansama Blixe Bargelda o previše šećera u kokainu, ljetovanju prije desetak godina u Dugom Ratu i vicevima poput onog o stolaru i logičaru ili puhaču i ambulantnim kolima, a doživjeli smo i da jednu hrvatsku mineralnu vodu, ma što god tko mislio o vlasniku tvornice koja je prizvodi, proglasi boljom od Perriera.
Ako netko slučajno ne zna, a mogao je čitati o tome u hrvatskom izdanju njegovog putopisa "Europa unakrsno" (VBZ) kojeg sam imao čast i zadovoljstvo urediti, Blixa je odavno teške droge i još težu ovisnost o nikotinu zamijenio gastronomskim užicima o kojima rado piše, što se vidi i na njegovom sada ugodno popunjenom, a nekoć zastrašujuće skeletonskom tijelu.
Takva mijena zahvatila je i glazbu kojom se bavi od početka 80-ih kad je s prijateljima s berlinske post-punk, "Geniale Dilletanten" (pogledajte izložbu u "Jedinstvu", ako ikako možete), scene ustanovio Einsturzende Neubauten kao umeljitelje industrial (rock) glazbe. Tko je bio 1985. u "Moši" na nastupu Einsturzende Neubaten kad su na nas frcale varnice iz cijevi po kojima se brusilo, udaralo i bušilo strojevima popaljenima s bauštele, teško da bi mogao povjerovati kako je iza avangardno-klasičnog koncerta Teha Tearda & Blixe Bargelde u "Jedinstvu" stajao isti čovjek.
Davno je bilo otkako su se Einsturzende Neubauten i Blixa od post-punk radikala, zajedno s Nickom Caveom, prometnuli od zvučnih terorista u cijenjene umjetnike čije bi koncerte i radove rado ugostile najprestižnije dvorane i muzeji.
U skladu s time možda bi ovaj koncert, i zbog interesa publike, fino legao u "Lisinski". No, "Jedinstvo" je zbog povijesti Blixe i Teha (danas uglednog autora filmske i kazališne glazbe koji je glazbeničko djelovanje započeo u industrial sastavu Meathead), ali i samog prostora izdvojenog pogona pumpi (nekoć istoimene i moćne tvornice postrojenja za prehrambenu industriju u kojoj je od 1966. godine do kolapsa izazvanog tranzicijom na hrvatski način radio i moj otac) bio jedini u kojem je valjalo premijerno upriličiti zajednički koncert dvojice umjetnika na stalnoj vezi Berlin-Rim. Ako bi nečemu trebali služiti pogoni upokojenih tvornica, onda su to upravo ovakvi događaji.
Sam koncert bio je krasan. Možda u prvoj trećini donekle premiran i pomalo ukočen, kao da se i njih dvojica moraju naviknuti na gudala umjesto bušilica, ali kako je set lista odmicala, tako je postajalo sve jasnije koliko su Teho & Blixa suvereni i uvjerljivi na polju avangardnog shvaćanja europske tradicije klasične glazbe. Bilo je jasno i koliko im zapravo malo glazbenika, uključujući i naš za ovu prigodu odlično odabran kvartet Prelude, treba da bi dočarali široki spektar zvuka, boja i osjećaja; od totalnog crnila koje nas izjeda s svih strana poput sipinog zrna riže, samo s jako gadnim umjesto finim rezultatom, pa do smijeha i nježnosti te poredbi hektičnosti suvremenog i ležernosti nekadašnjeg života.
Melodije su začudno lijepe i elegantne, a opet snažne pa povremeno i teške, a što se baš i ne bi očekivalo od nekadašnjih destruktivaca pop glazbe. Blixini vriskovi i udari abruptivnog i tmastog Tehovog basa bili su najjači podsjetnik na pionirske dane industriala.
Trojezična avantura Tehe & Blixe može se iščitati i kao pokušaj da se nakon znakovitog albuma "Lament" (2014) Einsturezende Neubautena o užasima i bizarnostima I svjetskog rata nikada ne zaboravi kako se, zašto i na kojim idejama i temeljima ujedinila Europa, sve da je ne bi ponovo izjelo crnilo fašizma i nacizma.
Naravno, dominiraju osobne storije/pjesme, poput onih o Blixinoj supruzi koja ne podnosi berlinsku zimu ili Blixinom boravku u Rimu s pogledima na tržnicu i krovove načičkane antenama što ga je odvelo ka odjecima San Rema iz 50-ih i 60-ih u kojima je bilo uobičajeno i da Elvis Presley ili Ivo Robić pjevaju na njemačkom jeziku, neki drugi pjevači na talijanskom, ali nije moguće iščitati i jedan takav, panueropski kontekst ove glazbene osovine Berlin-Rim.
Nakon svega, mislim da bismo svi koji smo bili rado dočekali "repete", a s obzirom da se Blixa ovdje odavno osjeća kao kod kuće te da je Teho skladao i snimio (poslušajte obavezno) predivnu glazbu i za hvaljeni film "Ti mene nosiš" sestara Juke, neka takva "repriza" ne bi nakon ovako dobro posjećenog koncerta trebala biti problem. Pouka za kraj koju osobno iščitivam iz životnog i glazbenog puta Blixe i Teha je da valja živjeti ludo, ali i znati s ludostima stati na vrijeme.
Ovi su pankeri na najprimjereniji način postali gospoda, ali nije dovoljno gumene čizme u kojima je stajao u "Moši" 1985. godine zamijeniti trodijelnim odijelom. Za jedan takav zaokret, inače ispadneš ili bedak ili karijerist, valja imati i mozga i muda. Blixa i Teho imaju oboje, a ponajviše fascinatnu skladateljsko-glazbeničku imaginaciju koja ih jest vremenom prometnula od radikala do klasika i to uvijek van mainstreama.