Ako mi je u glazbenom životu Zagreba druge polovine 90-ih nešto išlo na jetra, onda su to bili acid-jazz i “lagano, lagano” đir u Aquariusu. Bilo je u to doba mnogo većeg glazbenog smeća, no tipična zagrebačka snobovština s uzdizanjem na pijedestal nečega tako blijedog i kilavog mogla me više iživcirati nego estradizacija tamburice. Malo od toga je izdržalo sud vremena i ostalo vrijedno spomena. Posebice kad su posrijedi acid-jazz izvođači iz Velike Britanije, čiji su mediji smatrali da su u jazzu napokon vratili “rezanu lopticu” Amerikancima. Realno, nisu uzvratili ništa jer acid-jazz kao loše smućkani koktel soula, funka i disca s tek prstohvatom jazza pretežito je bio i ostao glazba za ljude koji bi htjeli slušati jazz, ali za to nemaju koncentracije.
No, ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....