Nakon mladenačkog “Years Of Refusal” (2009) koji su kritičari uspoređivali s njegovim najboljim solo albumima “Your Arsenal” i “Vauxhall And I” iz prve polovice 90-ih te hvaljene knjige “Autobiography” (2013) u izdanju Penguin Classicsa, Morrissey je ponovo dospio u žižu medijske pažnje pa krcao i dvorane u kakvima nije nastupao ni u zlatno doba The Smithsa. No na drugom zagrebačkom nastupu (ZV, 2014) bio je blijed, njegov prvi roman “List Of The Lost” (2015) kritika je sasjekla, a sada nešto slično proživljava i s jedanaestim albumom “Low In High School” koji se može “iščitati” i poput nastavka diskutabilnog “World Peace Is None Of You Business” (2014), također u produkciji Joea Chiccarellija.
No dok je taj imao kakav-takav fokus, “Low In High School” je konfuzan koliko su to u posljednje vrijeme politički i medijski istupi samog autora. Naime, Morrissey je dolazio pod udar zbog islamofobnih stavova i nazivanja Kineza “podvrstom”, a dok je Johnny Marr javno “zabranjivao” Davidu Cameronu da se izjašnjava kao veliki fan The Smithsa, dotle je njegov nekadašnji prijatelj sve snažnije počeo podržavati Nigela Faragea, UKIP i Brexit. Sad već idu i šale kako će Marr uskoro i Morrisseyu “zabranjivati” da iskazuje ljubav prema nekoć im zajedničkom bendu.
S druge strane, Mozer je dugogodišnji vegetarijanac, iznimno aktivan u borbi za prava životinja, čovjek koji je otvoreno govorio protiv Margaret Thatcher, a kojem i danas smeta njezin plod; sve veća nejednakost raspodjele društvenog bogatstva. Donalda Trumpa naziva “Donald Thump”, a Hillary Clinton “Billary Clinton”, dok je prije toga Busha i Blaira nazivao “egoističnim, sumanutim despotima”. Tako nekako zvuči i “Low In High School”. Kad poziva da se prestanu pratiti vijesti, dobar dio njih ionako lažnih, i ostane u krevetu, prilično je u pravu.
Kao i kad govori da bismo djecu trebali učiti prepoznavanju propagande u medijima i čitanju između redaka. Problem nastaje kad se počne petljati u “vanjsku politiku” i baviti Venezuelom ili Bliskim istokom jer to čini površno i plitko. U svemu tome nema ni kontradikcije koja bi mogla biti interesantna, kao što je nema ni na onoj šalici (među njegovim merch materijalom) na kojoj se u crno-bijelom kočoperi engleska zastava s nožem skakavcem poput križa, čak i ako znamo da iza takvog “amblema” stoji njegova ljubav prema Tedsima.
Premda ću poput njega tvrditi da je svijet prije bio pravednije ustrojen ili barem razumljiviji, Morrissey se na novom albumu doima tek poput ostarjelog čangrizala koji ne zna elaborirati stavove pa sam sebi uskače u želudac. Slično je i s miš-mašom loše posloženih glazbenih stilova u rasponu od glam-rocka do tanga pa je nakon pete skladbe, singla “Spent The Day In Bed”, njegov novi album, samo i jedino, rasuti teret. Dva i pol od pet, a i to samo zbog ranije stečenog ugleda jednog od najvećih britanskih (pop) pjesnika te provokantne naslovnice s nedvosmislenom porukom.