Po mnogočemu “Western Stars” se nameće kao novi klasik s kojim Springsteen dokazuje koliko je i na pragu sedamdesete potentan autor i izvođač. Onaj koji se 46 godina nakon debi albuma perfektno okušava u žanrovima kojima prije nije naginjao ili ih se tek rubno i ne baš uvjerljivo doticao.
Već samo ime i naslovnica albuma sugeriraju kakvim je glazbenim aspiracijama Boss ovaj put težio, a po prvom singlu “Hello Sunshine” doista se moglo shvatiti da je “Western Stars” blisko countrypolitanu nedavno preminulog Glena Campbella i baroque-popu Burta Bacharacha. Kad se zaželite prekrasno napisanih i predivno orkestriranih pjesama iza kojih stoje jaki autori, veliki pjevači, sjajni aranžeri i glazbenici, toplo vam preporučam da uronite u te žanrove.
Baš kao i u “Western Stars”, prvi Springsteenov solo album, bez The E Street Banda, nakon poprilično akustičnog “Devils & Dust” (2005). Iz preslušavanja novih pjesama proizlazi i da je “Western Stars” album na kojem se Boss prvi put u karijeri više predstavlja kao pop nego kao rock izvođač, više praćen toplim gudačima, mekim puhačima, zvonima i raznježenom pedal-steel gitarom nego monumentalnim rifovima električnih gitara i masivnom ritam-sekcijom, odnosno rokerskom grandecom The E Street Banda. Ili, kako je Sprignsteen osobno pojasnio, album se sastoji od “pjesama sa širokopoteznim, sinemaskopskim aranžmanima orkestra” koji u sjećanje prizivaju i Roya Orbisona, Lee Hazlewooda, Bobbyja Barea, Martyja Robbinsa.
Doista, već na osnovu glazbe same, slušatelj ispred sebe doslovce vidi grandiozne predjele koji su u westernima Johna Forda imali ulogu važnih likova, gotovo koliko i John Wayne i njegovi drugi omiljeni glumci, samo što “Western Stars” nije vestern film. Po tim predjelima, koji započinju s istočne strane američkog Stjenjaka preko kojih se doseljenici u Fordovim i inim vesternima pokušavaju dočepati obećane zemlje Kalifornije, Springsteen razvija posve drugačiju priču. Ta priča je donekle usporediva s onim imigrantskima s albuma “Devils & Dust”, no kako je tu temu već obradio, nije se imao potrebe njome iznova baviti, bez obzira na to što Trump gradi zid kojim želi zaustaviti priljev imigranata s juga.
Nečime sličnime također se, ali iz nešto drugačijeg kuta, bavio i na akustičnom albumu “The Ghost Of Tom Joad”. U podkontekstu tog albuma je i roman “Plodovi gnjeva” Johna Steinbecka o siromašnim ratarima iz Oklahome koji, kao u kasnijoj poluautobiografskoj, bolnoj pjesmi “If We Make It Through December” Merlea Haggarda, pokušavaju za Velike Depresije nekako preživjeti na putu do Kalifornije, a potom i u njoj kao neželjeni “gosti”.
I što onda čini Springsteen, osim što pred nama stoji nikada nježniji ili ušuškan u nikada mekše i elegantnije, dotjeranije i ljepše aranžmane. Pojednostavljeno, priča njegovih novih pjesama sa živopisnim karakterima poput propalog skladatelja country pjesama, polomljenog i isluženog kaskadera, glumca izblijedjele slave ovisnog o viagri, usamljenog vlasnika motela i sličnih, kreće obrnutim smjerom. Ako su likovi sa Springsteenovih albuma “Devils & Dust” i “The Ghost Of Tom Joad”, unatoč svim nedaćama i preprekama pa i životnoj opasnosti, vjerovali u šansu i bolje sutra, likovi s albuma “Western Stars”, čak i ako im ne prijeti neka slična pogibelj, više ne vjeruju u uspjeh, budućnost i bolji život.
Naime, svi su oni svoje živote već potrošili na ganjanje svojih, uglavnom neostvarenih snova, iskanje obećane zemlje, životne sreće i ljubavi koja bi trajala do smrti da bi se sada, na pragu starosti, našli sami, jadni, ostavljeni, napušteni i uplašeni poput jelena pred farovima jurećeg kamiona. Slomljeni od života u čiju jesen sumiraju svoje račune i pričaju svoje priče. U svemu tome krajolici, bez obzira je li to Kalifornija, Nashville, neimenovana auto-cesta, tračnice vlaka iz Tucsona ili prerija igraju sličnu ulogu kao i pejzaži u filmovima spomenutog Johna Forda ili oni u nešto manje davnim “Paris, Texas” Wima Wendersa i “Moj privatni Idaho” Gusa Van Santa.
U takvim prostranstvima, dočaranima široko postavljenom glazbom koja od uvodne “Hitch Hikin” do odjavne “Moonlight Motel” ide od vedrijih tonova i jačeg tempa prema sumornijim paletama i usporenijem ritmu, Springsteenovi likovi su tužno i bolno sami. Fraza bi rekla, “maleni pod zvijezdama” Zapada, nekoć tako punog obećanja i mogućnosti koja im se pretežito nisu ostvarila pa se jadni i skršeni namjeravaju vratiti u neko siromašnije susjedstvo koje su ostavili kao mladi ljudi puni životne snage koja je usahla i iščilila iz njihovih na koncu ne baš sretnih života. Sprignsteen bi rekao “Znaš da sam oduvijek volio tu praznu cestu/Bez stalnog mjesta boravka i s miljama ispred sebe/Ali, milje koje moram proći sad su miljama daleko”.
Njima je sunce jedina utjeha jer kad se nebo naoblači i počne padati kiša, suze im se počinju slijevati niz lice. Tada barem nitko ne vidi da plaču nad slomljenim srcem i duhovnom boli koju ne mogu odagnati iz sebe. Ne moram vam ni reći da sam se već tri puta rasplakao nad tom Springsteenovom “Hello, Sunshine”. Jer me podsjeća i na moj život premda se nisam maknuo iz Zagreba kojem je najbliža prerija udaljena tisućama milja. Milja koje ne moram ni proći da bih postao svjestan da su se fatamorgana sreće i uzbuđenje budućnosti sveli na privid normalnosti i kolotečinu svakodnevice prosijane mislima na prošlost.
Oni koji su čitali biografiju “Born To Run” ili gledali film “On Broadway” znaju da se i Springsteen iz Kalifornije, u kojoj je neko vrijeme živio, vratio u New Jersey, nadomak susjedstva u kojem je odrastao i snivao svoje glazbene snove. Razlika je što je on svoje snove, putujući s Istočne na Zapadnu obalu, ostvario iznad svih očekivanja, postavši sveamerički junak, diljem svijeta omiljen zbog vjernog i odanog poistovjećivanja s običnim ljudima. I stoga je opet nevjerojatno kako i koliko je jedan magično uspješni Springsteen - koji se doma vratio kao junak veći i od nekoć magnetno privlačnog američkog sna, a ne kao luzer koji bježi niz cestu neizvjesne sutrašnjice - sposoban uživiti se u patetične živote likova koji povratak iz obećane zemlje i mladenačkih aspiracija u krš i lom svog rodnog mjesta, tuđine iz koje više ni ne mogu kući i jeseni svog života doživljavaju kao neuspjeh, tužnu sudbinu, lošu karmu i neumitnu propast.
U svemu tome od samoubojstva ih spašava sjećanje na odrastanje i na ono što su proživjeli kad su nakratko omirisali uspjeh. Ili tek potreba da nekome za šankom zalogajnice pored auto-ceste ili u lobiju jeftinog motela iznova i iznova, i tako do prirodne smrti, pričaju svoju sjetnu storiju, odnosno patetičnu historiju. Zbog takvih karaktera i takve glazbe fascinantni “Western Stars” je nostalgičan i perfektan pop album velikog storytellera o ljudima kojima više ni nostalgija ni sjećanja nisu od pomoći pa im samo ostaje “da čekaju da umru”, kako je to još 1968. godine u pjesmi “Waiting ‘Round To Die” otpjevao Townes Van Zandt. To se odnosi i na ovdašnje starije, a na mlađima je da odvagnu i dobre i loše strane lova na snove pod zvijezdama Zapada.