Bio je najbolji otac kojeg sam mogao zaželjeti. Svaki trenutak na pozornici i izvan nje bio je pravi dar. Moje srce je slomljeno i ne vjerujem da ću se ikada oporaviti od ovog gubitka - napisao je Wolf Van Halen u povodu smrti Eddieja Van Halena, osnivača glam metal grupe Van Halen kojeg je čitateljstvo magazina Guitar World 2012. godine proglasilo najboljim gitaristom svih vremena. Gene Simmons, lider grupe Kiss, napisao je da Eddie "nije bio samo gitaristički bog nego i istinski predivna duša", Geezer Butler iz Black Sabbatha da je otišao "jedan od najdivnijih ljudi s obje noge čvrsto na zemlji, pravi gospodin i istinski genij", a Nikki Sixx iz Mötley Crüe da je "promijenio naš svijet".
Ne znam kakav je bio Edward Lodewijk van Halen, rođen 26. siječnja 1955. godine u Amsterdamu, iz kojeg se njegovi roditelji 1962. sele u kalifornijski grad Pasadenu, no nemam razloga ne vjerovati da je, između ostalog, bio duša od čovjeka, virtuoz električne gitare, ali i okorjeli pušač od dvanaeste godine života te dugogodišnji ovisnik o alkoholu i drogama. Eddiejev otac Jan bio je klarinetist, saksofonist i pijanist pa i nije čudno da je Eddie, kao i njegov stariji brat Alex, od malih nogu pokazivao sklonost ka glazbi. Obojica su počeli svirati glasovir sa šest godina, a Eddie je od 1964. do 1967. godine redovno pobjeđivao na godišnjem pijanističkom natječaju na Long Beach Collegeu. Zanimljivo, nikada nije naučio čitati note nego svirao po sluhu i od malih nogu improvizirao skladbe Bacha i Mozarta. Tko zna što bi bilo da je nastavio u tom pravcu, no teško da bi postao toliko slavan, popularan i bogat kao što je postao otkako ga je rock'n'roll uzeo pod svoje, odnosno otkako se pod utjecajem surf-rock gitarista iz 60-ih te malo potom Erica Claptona i Jimmyja Pagea zauvijek zaljubio u električnu gitaru.
Podjednako interesantno, "gitaristički bog" je sredinom 60-ih lupao u bubnjeve, a kasnije bubnjar Alex tamburao u gitaru. Na vrijeme su shvatili da im je pametnije zamijeniti instrumente, već sredinom 60-ih kada kao klinci osnivaju rock'n'roll bend The Broken Combs koji ubrzo mijenja ime u Trojan Rubber Co., a početkom 70-ih u Genesis dok nisu saznali da bend istog naziva, i to prilično popularan, već postoji u Engleskoj. Ubrzo se Eddieju i Alexu te basistu Marku Stoneu kojeg će 1974. zamijeniti Michael Anthony priključuje i David Lee Roth od kojeg su prvo iznajmljivali razglas i nekoliko puta otkantali na audiciju za pjevača. Nakon kratkotrajne faze zvane Mammoth mijenjaju ime u ono koje će ih proslaviti - Van Halen. Začudo, to ime je predložio Roth, a ne netko od braće Van Halen.
Uslijedio je niz koncerata po malim klubovima u okolici Pasadene i Hollywooda, a prijelomnim se pokazao onaj u uglednijem klubu Gazzarri's u kojem ih otkriva radijski punk DJ Rodney Bingenheimer, zaslužan za proboj niza britanskih glazbenika u Americi poput Davida Bowieja te etabliranje plejade američkih underground rock bendova. Premda poklonik punk i glam-rocka te "zastupnik" bitno drugačijih sastava, Rodney je na naredni nastup Van Halena doveo Genea Simmonsa iz Kissa koji im producira demo-snimke da bi nakon početnog entuzijazma odustao od daljnjeg angažmana. No, put je bi otvoren pa nakon svirke u holivudskom Starwoodu iskusni Mo Ostin iz Warner Bros. Records potpisuje ugovor s Van Halenom koji istoimeni debi album snimaju u nepuna tri tjedna.
Zahvaljujući eruptivnom solu na početku skladbe "Eruption" i uvodnoj pjesmi "Runnin' With The Devil" album "Van Halen" (1978) dospijeva do 19. mjesta liste najprodavanijih u Americi i prerasta u jedan od najtiražnijih rock debija. Multiplatinaste naklade do sredine 80-ih nižu se kao na traci jer magnet za djevojke predstavlja flambojantni frontmen David Lee Roth, a za dečke eksplozivni gitarist Eddie Van Halen čije vrtoglave solaže, brozmetnu paljbu rifova, sviranje s obje ruke po vratu gitare i razne druge tehničke inovacije u stopu slijede tisuće i tisuće gitarista diljem svijeta, uključivši i Stevea Vaija i Joea Satrianija. Neprijeporno, Eddie je jedan od onih gitarista koji je uvelike i zauvijek promijenio narav i tijek heavy metala, a njegov bend Van Halen stvorio "kalup" po kojem će se "ukalupiti" plejada hair-metal bendova poput Bon Jovija, Def Lepparda, Motley Cruea, Guns N' Rosesa, Poisona, Skid Rowa i niza drugih.
Šesti album "1984" s hitom "Jump" ujedno je i najtiražniji u karijeri tog megauspješnog benda koji je prodao više od 75 milijuna ploča, no tada dolazi do odlaska Davida Lee Rotha kojeg za mikrofonom mijenja Sammy Hagar što unatoč uspjesima do sredine 90-ih ipak više neće biti isto. Navodno je Eddieju bilo dosta Davidovih "štoseva", a David je Eddieju zamjerio što je odsvirao solo na hitu "Beat It" s albuma "Thriller" Michaela Jacksona kojeg ni "1984" nije skinuo s trona najprodavanijih albuma. Kasnije će se Van Halen obnoviti i s Rothom i s Hagarom naizmjence dok se Garyja Cheronea iz kasnih 90-ih malo tko se sjeća kao pjevača tog sastava.
I Mike McCready, gitarist bitno drugačijeg rock benda Pearl Jama, priznat će kako je "Eddie zvučao kao da je stigao s druge planete", a i članovi brojnih grunge bendova, htjeli to ili ne, stasali su i pod utjecajem grupe Van Halen. Time dolazimo i do druge uloge Van Halena, a ta je da su protiv njega i sličnih sastava ustajali sasvim drugačiji underground-rock sastavi koji su tražili ne samo odmak nego i radikalnu promjenu pravila rocka koja se na top-listama uvriježila tijekom 80-ih. Osobno u glazbi Van Halena, bez obzira na nepobitno sviračko majstorstvo Eddieja i scensku teatralnost Davida Lee Rotha, nisam nalazio ništa zanimljivo. Dapače, Van Halen je bio jedan od onih bendova od kojih sam bježao glavom bez obzira, tražeći uzbuđenje u posve drugačije osmišljenoj i impostiranoj glazbi. Ipak, ovo nije ni prigoda ni mjesto za takve misli o bendu jednog tehnički fascinantno potkovanog gitarista koji je prerano umro možda i zbog toga što je konstantno u ustima držao metalnu trzalicu kojom je izvodio čuda po žicama električne gitare.