Upućeniji znaju, no šira publika možda i ne, da je za jedan od najvećih hitova hrvatske glazbe u tekućoj dekadi, “Teške boje” Majki, uz Gorana Bareta kao autora teksta i koautora glazbe uvelike zaslužan i Damir Trkulja Šiljo kao koautor glazbe i koaranžer. Paradoksalno je to jer Šiljo je i prije i poslije angažmana u Majkama gitarist, pjevač i glavni autor Gatuza, nekoć dvojca koji je nakon dvanaest godina diskografske karijere ovih dana objavio peti album “Van kontrole”. Za debi “Noge ruke glave” (2007) bivaju nagrađeni nagradom Status HGU-a kao najbolji mladi rock bend te Porinom za najbolji alternativni album, a u recenziji narednog albuma “!” (2009) zapisao sam da ih smatram predvodnicima nove rock generacije.
Imao sam dojam da će iz albuma u album rasti, no “Gdje idemo” (2013) i “Megalomania” (2014) na kojem su gostovali i Goran Bare i Saša Antić nisu Gatuzo dobacili do šire publike. Ponajprije stoga što je rock za mladu publiku ovdje, mnogo više nego vani, izgubio seksepil i jer u džumbusu od previše radijskih postaja imamo premalo onih koje bi pjesme Gatuza prometnuli u hitove ili njima zacimali nešto širu publiku. A dijelom i zato što je Šiljin vokal od one “sorte” na čiji se “buke” treba naviknuti; poput glasa Delče iz beogradskog novovalnog benda U škripcu čiji je glazbeni kontekst ipak bio neoromantični pop, a ne tvrdi, bluzirani alter-rock.
S obzirom na navedeno te petogodišnju diskografsku stanku, ma koliko momentum bio jednako nepovoljan, “Van kontrole” - kao prvi album za Aquarius i to u produkciji Jure Ferine i Pavla Miholjevića koje sve više zabavljaju “rock projekti” poput Ruiza, Cojonesa, Thee Melomena - predstavlja novi početak Gatuza. I ne samo zbog toga jer preslušavanjem novog izdanja Gatuza - najavljenog (virtualnim) singlovima “Ima nešto”, “Mogao bih” i “Pod kontrolom” - postaje jasno da su Šiljo i bubnjar Goran Martinjak, uz pridošlog basista Jakova Kolegu i iskusnog trubača Stipu Mađora (ex-Hladno pivo, Kawasaki 3p) te nešto sintisajzera koje su ubacili Jura i Pavle, ostvarili dinamičnije i tečnije, melodičnije i prohodnije, intenzivnije i napetije, moćnije i bombastičnije pjesme.
Bas je oslobodio Šiljinu gitaru kao u Majkama, a time su stvoreni i preduvjeti za poletnije i razigranije aranžmane čime su efektno sjedinjene obje struje koje su u Gatuzu bile razdvojenije. Prva iz koje su potekli sastavi poput The Strokesa i The Libertinesa te druga iz koje su navrli bendovi poput The Black Keysa i QOTSA, a između kojih kao poveznica stoje kasniji albumi Arctic Monkeysa. Pojedine pjesme reminisciraju i neke odlike Pixiesa i Dinosaur Jr., Nirvane i Mudhoneya, a uz srastanje stoner i grunge-rocka 90-ih s hard rockom i proto-punkom 70-ih te psihodelijom 60-ih Šiljo je postao izražajniji i u stihovima kojima ponire u osobne i društvene tmine i mijene.
Time je “Van kontrole” rock album na kakav je danas sve teže naići, a u čijim su pjesmama granice između Šiljinih i hrvatskih neuroza prebrisane. Uz jednu suštinsku razliku. Ako je Šiljo svoje demone stavio pod kontrolu, oni društveni su još van kontrole.