Moja baba Mara zadnjih nas je četrdeset godina strogo upozoravala da ne želi biti pokopana bez muzike i to je bio predmet mnogih šala u obitelji. No, kada je taj strašni trenutak došao, kada je kovčeg s njezinim tijelom spušten u pravokutni otvor u betonskoj ploči na seoskom groblju, a Imotska gradska glazba, godinama najbolji amaterski orkestar u zemlji, zasvirala Arsenovu “Tamo da putujem”, tako ganutljivu i krasnu da su i čvorci u čempresima svečano umukli, napokon smo shvatili kako je babina želja bila ozbiljna i važna. Kad umre čovjek, on zaista treba biti ispraćen muzikom, najljepšim što su čovjekova duša i intelekt napravili.
Tada sam počeo pažljivije preslušavati svoju kolekciju diskova, tražeći prikladnu stvar za svoj odlazak. Slobodno mi se smijte, recite...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....