Bilo je to u petom mjesecu ove godine, čini mi se. U gužvi otvorenja izložbe “Veličanstveni Vranyczanyjevi”, u MUO-u, jedva sam prišao Petraku i pozdravio ga. A da, prisjetio sam se, njegova majka - liječnica, djevojački Longhino - potječe od Vranyczanyja, tog tankog sloja bečkih ili budimskih hrvatskih plemića.
Ne znam, možda je to Petrak jedanput spomenuo, onako usputice, kao nevažno, pa sam zaboravio. Ali znam da smo se rukovali i poslali u onostranost zapravo 30-ak godina poznanstva, ne usudim se reći, prijateljstva. Iako, bilo je malo ljudi na koje sam mogao primijeniti tu hrvatsku riječ, mimo zagrebačke: frend. Petrak je bio prijatelj, tako reći svakome, a njegova dobrodušnost stajala je iznad svega.
Naraštajni drug
Premda, trebalo bi biti Tonko Maroević, njegov naraštajni drug, pa doista Nikičin prijatelj. Uostalom, Tonka sam i sretao dolazeći Petraku u redakciju Libera, u onoj baraki pored pruge, nasuprot SC-a, a koju su već ranije napustili direktor Slavko Goldstein i glavni urednik Milan Mirić. U baraki koju je proslavilo to što je kratko vrijeme bila sjedištem jednoj političkoj stranci, a ne što je iz nje izašao na svjetlo dana, primjerice, reprint “Gazofilacija”.
Dolazio sam Petraku zbog moje knjige proze “Kraj povijesti” (1989), kojoj je bio urednik i popratio je bilješkom na “klapni”. Činilo mi se da smo se zbližili; uostalom, imali smo zajednički dio prošlosti u TV-u. Nikica bi pripovijedao o svojoj generaciji, reklo bi se: razlogovcima, pa kako je i zašto s nekima prestao govoriti. Sve sam pozaboravljao, ali sjećam se kako je on, k’o mladi pjesnik, prolazio ulicama Londona, kako bi pokucao na vratima urednika Fabera Thomasa Stearnsa Eliota, i to u društvu Ante Stamaća. Nažalost, pričao je, nije ga našao u kancelariji.
Prosjedili bismo stanovito vrijeme u baraci, pa pretrčali Savsku pod željezničkim nasipom, pod vlakom koji nam je odnosio želje u beskraj. Onda bismo postajali kratko vrijeme u jednom bircu, između samoposluživanja i slastičarne, odnosno velikog sata na ćošku Vodnikove. Petrak je bio, jednostavno, šarmantna osoba. I nadasve: pjesnik. Kao takvoga Krleža ga je odabrao, kada je 1968. dobio Herderovu nagradu, za “svog” stipendista u Beču.
Nepostojeći birc
Iz spomenutog a danas nepostojećeg birca, da ne velim pajzla, s tipičnim pultovima na visokim, metalnim nogicama - jesmo li pili lozu? - dobro pamtim jednu njegovu recitaciju. Vodio je savršenog računa o dikciji, možda kao bivši TV autor kulture, dok je s faksa ponio znanje o akcentuaciji, pa je njegovo govorenje vlastitih stihova, da ne velim recitiranje, bilo uravnoteženije od svakog drugog hrvatskog pjesnika, kojega sam čuo. Onako uravnoteženo, kako je Severovo bilo strasno.
“Bog ti je dao što si htio:/u zimi krov i čašu čaja,/obitelj, mačka, toplu peć,/i povrh briga zid pun knjiga,/a ponekad i poeziju;/pa k’o Japanac možeš sada/motrit gdje drhti snijeg na grani/i nosnicama udisati/svježinu večeri i jutra” - to će biti prva strofa pjesme “Senilnost”, “ex tempore, na stari Yeatsov motiv”, u zbirci “Izjava o namjerama” (1989), koju sam dobio 21. XI. 1989., s posvetom na “vi”, iako smo si govorili “ti”: “Molim vas čitajte ovo kao da je staro sto - stopedeset godina, i odjednom izronilo van”.
Recitirao je tako da još uvijek “čujem” njegov glas kad čitam te stihove. I prisjećam se mlađeg Petraka, 27 godina mlađeg no što je bio prošlog svibnja, kao sijedi, visoki i mršavi akademik. To je bio i ostao glas nekog tko se oprašta i odlazi dalje, svojim putem.
Čini mi se da je Petraku W. B. Yeats bio bliži no Eliot, kojega je pokušao pohoditi u Londonu. Dvije godine kasnije, kada su mu izašle “Izabrane pjesme” (1991, Naprijed), napisao mi je u posveti baš jednu Yeatsovu sestinu, uz dodatak: “15. I. ‘92, možda na dan hrvatskog suvereniteta”.
A bilo je ono neobično, predratno vrijeme (1988 - 1992). Liber je propadao kako bi pao pod stečaj; slijedio sam urednika Petraka, i njegovu kolegicu Veru Čičin-Šain, iz barake u jedan od paviljona u istom dvorištu Savske, pa zatim opet do barake, ali ovaj put u Masarykovoj, između Pravnog fakulteta i Školske knjige, do posljednjeg “sjedišta” izdavačkog pothvata, što se zvao Liber. Spomenut ću tek da je Petrak uredio, između ostalog, Američki roman u 10 knjiga, i napisao pogovor Thomasu Wolfeu (“Pogledaj dom svoj, anđele”) na kakav nisam naišao na engleskom.
Mrena zaborava
I tada je, nekako, naše učestalo druženje pomalo prestajalo. Petrak više nije morao pješačiti da bi počekao, kod Kazališta, suprugu - “J.” i “Jelku” u epigrafima pjesama - koja bi ga “pokupila” u Renaultu 4. Spuštala se iz jedne od zagrebačkih bolnica, gdje je vodila knjižnicu, ako se ne varam. Potjecala je iz Konavla, tako da sam još onda znao da pjesnik Zagrepčanin ljetuje u svom drugom zavičaju, poslije Duge Rese, negdje u okolici Dubrovnika.
Mrena zaborava “sjeda” na moje ratne godine, ali sjećam se da sam Petraka jednoga dana potražio u Leksikografskom zavodu, na uglu Frankopanske i Prilaza, gore visoko, tako da sam se morao oznojiti do njegove sobe. Na drugom katu? Postao je, naposljetku, leksikograf, jer enciklopedist je oduvijek bio (knjiga eseja: Neizgovoreni govor: zapisci nasumce, 2003). Njegova su znanja bila produhovljena ili bi šutio o njima.
Otišli smo na kavu u Kazališnu kavanu, i prisjetili se starijih vremena. A potom su na mene “legle” dnevne novine. Petrak je bio jedan od rijetkih kolega koji bi o tome pomislili. Napokon, pojedine njegove posvete rječito govore o vremenu u kojem smo se razdvojili u različite rutine.
27. VI. 2005. osvrnuo se na moju novinarsku poziciju, u posveti zbirci “Arka” (2004): “Primi ovu skromnu knjigu, i molim te, nemoj je čitati kao novine: ‘onaj koji čita novine, čita sve kao novine’ (Baudelaire)”. Zabrinuo sam se: jesu li dvojica pjesnika imala pravo? Ili se novine, ipak, čitaju kao knjige, da bi prehranile kolone novinara. Dilema sliči onoj starijoj o odnosu pileta i jajeta; dakle, tko je stariji? I proteže se dalje: knjige, novine i ploče, odnosno nosači zvuka. Kako i mijenja li medij poruku, kao što je to proniknuo McLuhan. A bez ikakve pomoći interneta.
Zaboravio sam Petrakovu “Arku” i citiranu posvetu sve do prije neki dan, kada mi je iz čitave hrpe ispao jedan CD u plastičnom omotu, iz nereda koji prati nemarne. Na njemu sam raspoznao rukopis Arsena Dedića i tri zapisana imena: “Cohen - Arsen - Petrak”. Dobio sam ga od Dedića na dar, na jednoj kavi u Esplanadi, prije niza godina. Samo što ga sve do sada nisam preslušao. Petrak bi mogao prefrazirati posvetu: “Primi ovu skromnu knjigu i nemoj je, molim te, čitati kao da slušaš CD”.
Kao prvo, morao sam ustvrditi da je to DVD, a ne CD, na kojem Dedić pjeva četiri Cohenove pjesme u Petrakovu prijevodu, uz pratnju Marijana Makara. To je, u stvari, presnimka TV emisije “Muzički album” (1981., urednici Bogliuni i Grgin; režiser Mladen Cesarec). Samo, gdje je CD, gdje je album?
Vjerojatno mi Arsen ne bi ni dao dotični DVD da je imao CD. Zajednički pothvat s Petrakom smatrao je ozbiljnim poslom; naime, jasno sam razlikovao njegove kozerije i razmišljanja. A možda mi je i spomenuo: “Spremali smo album s Cohenovim pjesmama”, ali u to više nisam siguran. Isto tako, sjećam se da mi je Petrak spominjao prevođenje Cohenovih pjesama, no detalje sam zaboravio. Teško mi je precizirati tu njihovu suradnju a bez pomoći barem jednoga.
Na internetu sam pronašao da je LP ploča “Arsen pjeva Cohena”, dakako Petrakova Cohena, bila pred završetkom, kada su snimke pjesama nestale u Jugotonu. Ali, nisam u to odveć uvjeren. Suradnja i snimanje da, no je li baš i ploča. Napokon, neki izvori sugeriraju da su spomenute TV snimke proizvedene u Beogradu, a nisu, nego u TV Zagreb; postoje na YouTubeu. Bilo kako bilo, trebao sam bolje pamtiti, barem zapisati, ali nisam, pa se suzdržavam od tvrdnji.
Tek ću dodati da na “pravim” nosačima zvuka postoji tek blijedi trag suradnje dvojice pjesnika, Dedića i Petraka. Na Arsenovom dvostrukom albumu “Kantautor” (Diskoton, 1985.), nalazi se, naime, Cohenova pjesma “To sve je davno sad” - izvorno “Seems So Long Ago, Nancy”. Međutim, uz nju se ne spominje Petrakovo ime, već uz prepjev “Sunčanih vremena” Brela i McKuena, koju Petrak potpisuje kao “adapted by”.
Drugim riječima, na mojem DVD-u ima više Cohenovih pjesama, odnosno Petrakovih prijevoda. Na njemu je i spomenuta: “To je sve davno sad”. I još: “Ulične priče”, “Strančeva pjesma” i “Partizani”. Možda sam želio doznati više o tom “projektu Cohen” kada sam pitao Arsena Dedića bi li sa mnom razgovarao s Cohenom. Bilo je to, naime, prije koncerta u Zagrebu 2010. Uputio sam molbu organizatoru, ali nisam to uspio dogovoriti. Tek sam susreo Arsena pred zagrebačkom Arenom.
Bilo kako bilo, Petrakovi prepjevi Cohena tek su mali i “beznačajni” dio njegova prevoditeljskog opusa. Leonard Cohen nije, razumije se, Yeats, ali jest dio književnog svijeta nedavno otišlog antologijskog pjesnika. Kao i svi oni drugi “Englezi” koje je prevodio s engleskog i njemačkog, i učinio ih dijelom hrvatske kulture - od Brocha, preko Schorskea do Arendt itd.
Golemi opus
Dakako, prevoditeljski opus pjesnika Petraka jednostavno je golem, i u njemu je Cohen jedno zrno, malo ali dragocjeno. Prevodio je Petrak “ozbiljnu” poeziju i eseje W. H. Audena, J. Brodskog, J. Donnea, kojega je i rado spominjao, zatim R. Gravesa, G. M. Hopkinsa, E. Pounda, neizbježnog Yeatsa te Dylana Thomasa.
Jednako kao što je surađivao s Dedićem, Petrak je surađivao i s nizom redatelja koji su postavljali na kazališnu scenu njegove prijevode kazališnih drama: Johnsona (“Volpone”), Taboryja (“Mein Kampf”), Bonda (“Uski put prema dubokom sjeveru”), Stopparda (“Travestije”) ili Hamptona (“Opasne veze”). Neke od njih bile su hitovi, no mnogi gledatelji nisu ni znali da je u njih utkana baš Petrakova duhovitost i duhovnost.
Opraštajući se javno od jednog intimnog spomena, mogu se samo pokloniti sjeni Nikice Petraka. I ponoviti njegove stihove: “Još jednom visoki zrak,/na usni - zrno žita,/moj bože, groblja u planinama/tako su tiha” (Alpe, Tiha knjiga, 1980).
“Partizani” L. Cohena po Petraku, “skinuti” s DVD-a:
Moje ime peru kiše,
Žene, djece nemam više.
Samo drugovi,
Što uvijek sa mnom idu.
Jedna starica je bila,
U svom domu nas je krila
Došli su po nju.
Ni mrtva nije rekla.
O ti vjetri što se ruše,
Preko groblja vjetar puše:
Sloboda je tu,
Iz mraka će izaći.