MATIJA DEDIĆ U ZKM-U

BILO JE TO VIŠE OD JAZZ KONCERTA Kad Matija svira, kao da nam je Arsen namignuo negdje iz kuta dvorane

Livio Andrijić / EPH

Legendarni Branko Bulić koji je na stotinama koncerata za klavirom pratio Arsena rekao je da bi ovakav program mogao biti bez imalo srama predstavljen u New Yorku ili Parizu

Bio je to više nego jazz-koncert, nešto poput ponovnog susreta Matije i publike s pokojnim Arsenom. Ipak, nakon perfektnog nastupa Matija mi je rekao kako je "sreća da je Miro Vidović tako dobro snimio svirku u praznom Lisinskom za album 'Matija svira Arsena' jer se bojim da te skladbe više nikada neću tako dobro odsvirati".

Eto, to su standardi po kojima se ravna Matija iako bi, kako reče legendarni Branko Bulić Bula koji je na stotinama i stotinama koncerata za klavirom pratio Arsena, "ovakav program mogao biti bez imalo srama predstavljen u New Yorku ili Parizu, gdje ljudi i ne znaju tko je bio naš Arsen". A i mama Gabi uistinu može biti ponosna na sina jer Matijin koncert u ZeKaeM-u bio je u rangu najboljih nastupa koje smo u toj istoj dvorani te u Lisinskom, Kinu SC-a, Hypo centru i Vip klubu imali prilike gledati tijekom deset godina danas nažalost nepostojećeg Zagreb Vip jazz festivala.

Već smo u uvodnoj temi iz antologijskog Vrdoljakova TV filma "Glembajevi" bili suočeni s naznakama ritma bossa nove koji polako, ali neumitno ustupa mjesto teutonski teškim akordima koji u sjećanje prizivaju moralni rasap ugledne zagrebačke buržoasko-barunske obitelji iz Krležina Zagreba u osvit velikog rata, da bi nas malo kasnije zgromio tankoćutnom preradom teme "Laura" iz serije "U registraturi".

Livio Andrijic / CROPIX

Gabi Novak, Branko Bulić Bula i supruga Matije Dedića Marina (foto: Livio Andrijić / EPH)

"Ono sve što znaš o meni" započela je pak poput bluesa Theloniousa Monka da bi ubrzo prerasla konverzaciju muškarca sa ženom koja zapravo sve ono što zna o njemu, zna jako malo. Bilo je to kao da kroz Matiju i njegov glasovir prisluškujemo u nekom baru iza ponoći, kad je svašta moguće, nečije šaputanje, udvaranje i nagovaranje. Kako ta zgoda završava i nije važno jer često se ona ili on nađu sama ili sam u "Kući pored mora" koja odiše uspomenama na minulu ljubav.

Dalmacija sa starih kartolina

Čak i da ste zaboravili Arsenove stihove, poanta je ostala ista, kao i senzibilnost te grandiozne skladbe da bi Matija mračni timbar iz "Moderato Cantabile" pri kraju odveo u sentiment na koji se logično naslanja silovito započeta, ali ubrzo i primirena obrada "Tvoje nježne godine". Na takve finese gospodin Bulić kaže da je Matija u preradama očevih skladbi posegnuo za dva, najviše tri akorda od onih kojima je on godinama pratio Arsena.

Spomenuo je gospon Bula i Rahmanjinova i suvremeni europski jazz, ali je nevjerojatno da nas Matija u "Dida moj" odvodi u onu pastoralnu Dalmaciju kakvu danas možemo pamtiti samo sa starih "kartolina". I kako se Arsen spominjao svoga dide, tako mene ta skladba uvijek odvede prema sjećanju na nebeski plave oči mog pokojnog dede, ali već sljedeća je "Ne plači" pa bi suze morale biti suspregnute.

Odjavni Razgovor s konobarom

No, to je, kad Matija tako svira Arsena, gotovo pa nemoguće jer u "Vraćam se" kao da nam je Arsen namignuo negdje iz gornjeg lijevog zakutka dvorane, a na odjavnoj "Razgovor s konobarom" možda, kad nismo gledali, lagano i zaplesao na rhythm&blues kakvog je 50-ih izvodio Ray Charles. U tom trenutku nemoguće je bilo ne prisjetiti se Arsenovih stihova "zar da kažem da te nema i da sam sam kao pseto" nakon kojih nam ostaje da vodimo monologe o "zadnjem piću" u životu nakon kojeg ostaje samo fajrunt.

Fakat, otkako je otišao Arsen, na neki smo način svi ostavljeni sami poput pseta. Srećom, Matija je tu da nam ponudi nova “čitanja” očevih skladbi, kao ljekovitu osobnu misiju, prekrasnu glazbu za naše razgovore sa svojim najmilijim pokojnicima i pozivnicu drugim talentiranim izvođačima da prilože vlastita “čitanja” Arsenove besmrtne pjesmarice koja može istrpjeti stilski raznolike pa i drastično drugačije verzije.

Izdvajamo