Riđobradi i kovrčavi Glen Hansard u Zagreb je stigao s aureolom oskarovca za pjesmu iz filma “Once” u kojem je odigrao i naslovnu ulogu te kao nominant za Grammyja i jedan od tri najpopularnija irska kantautora stasala u proteklih četvrt stoljeća. Uz to, film “Once” bio je i predložak za West End mjuzikl u kojem nastupa Zrinka Cvitešić koja se Glenu Hansardu i češkoj kantautorici Marketi Irglovoj, čiju je ulogu iz filma “Once” prenijela na londonske kazališne daske, pridružila u dvije skladbe na drugom bisu.
Tom je prigodom simpatičnom Glenu i njegovom deseteročlanom pratećem bendu s puhačima i gudačima rekla: “Nema veze što niste rasprodali dvoranu jer su ovi ljudi koji su došli duša Hrvatske”. I jest tako, ali to ne poništava opor okus u ustima izazvan činjenicom da Lisinski po nekoliko dana zaredom može rasprodati gotovo svaki estradnjak ili narodnjak iz Hrvatske ili susjedstva, ali ne i jedan od trenutno najcjenjenijih i najpopularnijih irskih kantautora kojem više nego solidno ide u nizu europskih država i Americi.
No, čovjeka koji je s gitarom u ruci poniknuo i stasao na dablinskim ulicama pola praznih sjedalica u Lisinskom nije moglo zasmetati. Zanat je davno ispekao u puno težim uvjetima, još kao tinejdžer s akustičnom gitarom i koferom za prikupljanje sitniša dok se početkom 90-ih nije počeo probijati s bendom The Frames i ulogom u filmu “The Commitments” o imaginarnom irskom soul bendu. Soul je, sudeći po koncertu u Lisinskom, ostao prisutan u Hansardovom opusu, vjerojatno i zbog utjecaja velikog irskog barda Vana Morrisona čiju je “Astral Weeks” s kontrabasistom izveo u tako furiznom tempu da bi tu verziju mogli imenovati i hardcore folkom. Naime, Hansardova verzija “Astral Weeks” bila je čisti folk, ali izvedena brzinom pa i bučnošću hardcore punka.
Sličnim intenzitetom izveo je i “Lowly Deserter” samo što je ta pjesma podsjećala na “Seeger Sessions” skladbe Brucea Springsteena s kojim, kao i s Dylanom, nije nastupao slučajno. Stilom, bojom glasa i strukturom pjesama Hansard je blizak i Damienu Riceu s kojim se više nego dobro poznaje, Hozieru koji mu je postao ozbiljna konkurencija, ali i prijatelj, Paolu Nutiniju kojeg smo ugostili na INmusicu i Davidu Grayu koji je u međuvremenu pao u drugi plan te američkim kantautorima poput Johna Mayera, Raya La Montagnea ili Dylanovog sina Jakoba.
Uz provale buke, izvedene s mnogo radosti i gušta, Hansard uživo osvaja voluminoznim glasom, gromoglasnim nabijanjem po akustičnoj gitari što morate savladati želite li zarađivati uličnom svirkom, ali i pomnom razradom prekrasnih aranžmana, a najviše načinom na koji “otvara” pjesme pušta da “dišu”. Ništa kod Hansarda nije stisnuto, hermetično ili unjkavo jer refreni i prijelazi užasno su mu važni za dizanje tenzije i uzbuđenja, odnosno za navođenje publike na zajedničko pjevanje i skandiranje što je odlika koju niz kantautora zapostavlja. Ubijte me, ali neki kantautorski koncerti u Močvari, KSET-u ili Teatru &td posljednjih godina bili su daleko manje napeti, dinamični i intenzivni od Hansardovog u inače uštogljenom Lisinskom, čije je posjetitelje ubrzo podigao sa stolica i dozvao pred pozornicu.
Konferanse su mu duhovite i inteligentne, čak i kad su malo preduge; bilo da priča o pokojnom ocu koji je bio šljaker, ali i pijanac, našem Muzeju prekinutih veza koji ga je oduševio premda ni sam ne zna je li dobro što je u njemu začuo svoju pjesmu, hordama izbjeglica koje je gledao tijekom jesenske turneje.
Ne samo da u dušu poznaje zanat nego mu idu i trikovi iz rukava kojima razgaljuje publiku, među kojom se zatekao i irski ambasador. Kad ga je pozdravio, palo mi je na pamet kako neki naš ambasador može u Berlinu, kad su posrijedi hrvatski izvođači, otići samo na koncert Thompsona, Škore ili Bulića, ali znate kako se kaže: “Nigdje takve ljepote kao u Hrvatskoj”. Naravno, dok se ne maknete iz iste, a to zna i mlada, pametna Zrinka Cvitešić jer kako stvari stoje, ovdje može biti dobro jedino hrvatskim političarima ili inozemnim putnicima u prolazu poput Hansarda i njegove kolegice Irglove koja se prisjetila ljetovanja u Hrvatskoj i mjuzikla “Isus Krist Superstar”. Kao djevojčica, tako nam je ispričala Marketa koja za klavirom podsjeća na nježniju verziju Tori Amos, zaljubila se u Isusa, misleći da je “Isus Krist Superstar” film o nekom jako zgodnom hipiju iz pustinje. Očito, u Češkoj ni nakon pada socijalizma nisu polagali puno nade u vjeronauk, za razliku od nas u Hrvatskoj, nego su spas našli na smislenijem mjestu i u korisnijim aktivnostima.