Deveti album “Utopia” najveće islandske glazbene zvijezde Björk navodno je potpuna inverzija njezinog prethodnog albuma “Vulnicura”, jer koliko je “Vulnicura” predstavljala neko grozno mjesto, odnosno stanje uzrokovano raskidom ljubavne veze između Björk i američkog multimedijalnog umjetnika Matthewa Barneya, toliko bi sad “Utopia” trebala predstavljati ponovo pronađenu idilu ili neko utopijski krasno mjesto.
Kažu, razlika je i u tome da se “Vulnicura” više temeljila na gudačkim instrumentima, a “Utopia” na tradicionalnim islandskim puhaljkama ispod kojih su ponovo elektronske podloge; kreirane na ovim ili onim appsovima, kao i na albumu “Biophilia” o očuvanju prirode i njezine raznolikosti za koju se izradila i serija dotad nepostojećih instrumenata.
Niz kritičara iznova će uzdisati od sreće nad “Utopijom” kao “fantastičnim zvučnim pejzažima dizajniranim za tajnoviti ritual snježnih pahulja” ili “šetnjom kroz prostrane tropske staklenike, prepune sunca, kisika i cvrkuta ptica”, što god tako oprečni dojmovi značili, pa uzdizati Björk u nebesa. No ako ćemo pravo, za sva tri njena posljednja albuma ipak vrijedi ona stara - nije šija nego vrat.
Ma koliko se mijenjali instrumenti, tematika ili ugođaj, dojam je za sva tri albuma isti, a taj nije ništa drugo doli smrtne dosade, nepodnošljivog dociranja i beskrajne pretencioznosti “vanserijske umjetnice” i “cutting edge” pop-ikone. Nažalost, ta se dama već deset-petnaest godina nije sastala s pamtljivom melodijom, upečatljivom pjesmom i zaista dobrim albumom. Umjesto toga, uporno davi sve nesnosnijim recitacijama i sve neslušljivijim vokalnim natezanjima uz odabir ovih ili onih glazbala, appsova i zborskih vokala. Grozno.