Gotovo četiri sata headbanganja ostavilo je traga na tijelima posjetitelja, poglavito u vidu boli vrata, nakon što je isto toliko bendova sinoć protutnjalo klubom Boogaloo. Večer je bila posvećena samo jednom žanru - death metalu, tijekom koje smo mogli čuti sve nijanse tog žestokog zvuka.
Na binu su prvo izašli mlađahni članovi američkog benda Eternal, koji su kvalitetno odigrali svoju ulogu openera. Iako mladi (na primjer bubnjar Xander Bridge nema ni punih 20 godina), žanru pristupaju s maksimalnim poštovanjem tradicije. Oni pripadaju nizu sastava koji se danas svrstavaju u ‘revival‘ zvuka stare škole metala smrti.
Ljubitelji old-school death metala (OSDM) imali su što za čuti. Bilo je bržih ‘thrashy‘ dionica, sporijih ‘doomy‘ dijelova, pa čak i nekih melodičnih sekcija. Njihov stil najjednostavnije se može usporediti s ‘Leprosy‘ ili ‘Spiritual Healing‘ erom grupe Death. Pokazali su da se i dalje održava vatra starog zvuka živom, a pritom su dali dobar uvod ostatku večeri.
Famozni "zid smrti"
Nakon njih je uslijedio također američki Undeath, koji su mi pažnju privukli još 2019. kada su izdali fantastičan demo ‘Sentient Autolysis‘ za zanimljivu undeground diskografsku kuću Caligari Records. Kao i kolege iz benda Eternal (koji su im posudili bubnjara za ovu turneju), i Undeath se lijepo može smjestiti u niz ‘revival‘ bendova, ali ipak s jednom novinom.
Iako gaje zvuk stare škole, imam dojam da su mu uvijek pristupali s nekom novom energijom zbog čega sam ih prozvao ‘death metal zoomer generacije‘. Zato sam i očekivao da će provući neku šalu kroz svoj nastup, što su i napravili jer se tijekom cijelog koncerta na videozidu iza njih vrtio gameplay pucačine Doom. I moram priznati da se ta fora lijepo uklopila, pogotovo jer su me svojom glazbom uvijek podsjećali na Cannibal Corpse. Osim toga, moram pohvaliti i nastup karizmatičnog vokalista Alexandera Sasona koji je konstantno komunicirao s publikom.
I dok su uvodna dva benda predstavili izvoran i čistokrvan death metal, britanski Ingested prikazao je potpuno modernu perpektivu i viziju žanra. Zapravo, više naginju deathcore i slam izričaju i estetici, što se odmah moglo osjetiti po energiji njihovog vokalista Adama Mercera.
Sušta suprotnost Sasonu, Mercer je publiku gotovo konstantno pozivao na mosh i zahtijevao od njih da gurnu prvu osobu do sebe. Što se tiče njegova glasa, vidi se da dolazi iz svijeta deathcora jer je bilo pregršt visokih vriskova praćenih ultradubokim growlovima. Osim žešće energije, i zvuk je bio puno grublji i teži zbog čega me i začudilo kad sam tek nakon par pjesama shvatio da uopće nemaju basista. Na zadnjoj pjesmi Mercer je pozvao publiku na notorni "zid smrti", u kojem se posjetitelji podijele u dvije skupine koje se na njegov ‘go‘ sudare. Kao i prethodni bend, i oni su u Zagreb došli sa zamjenskim bubnjarom.
Najveći obožavatelj
Tri benda i tri sata kasnije, našli smo se u pauzi i isčekivanju glavnih aktera večeri. Iako su bendovi koji su netom nastupili pružili dobru najavu za Suffocation miksanjem starog i novog zvuka death metala, meni je vrhunsku uvertiru dala glazba koja se tijekom intermezza pustila s razglasa. Umjesto metala koji je dominirao prijašnjim pauzama, prije posljednjeg nastupa puštene su pjesme hip-hop grupa iz New Yorka. Wu-Tang i ‘Bring It On‘ sastava Organized Konfusion iz nekog su me razloga još više nabrijale na Suffocation. Upravo je pojam ‘organizirana zbrka‘ savršena za opisati njihov karakterističan spoj brutalne, ali iznimno tehničke glazbe.
A onda su se na pozornicu popele legende. Već od prve pjesme, uspješnice ‘Thrones of Blood‘, ekspresno se otvorio pit u kojem se publika razbacivala. Nije bilo potrebe za posebnim naputcima i naredbama vokalista Rickyja Myersa - ljudi su se svojevoljno bacali vođeni groovy riffovima.
Kao i prethodna dva benda, i oni su se potrudili da se održi motiv večeri - zamjenski bubnjari. S palicama u rukama bio je John Longstreth, koji je svoj zanat brusio u brojnim death metal bendovima, od kojih se najviše ističe Origin - jedna od rijetkih grupa koja Suffocationu može parirati u brutalnosti i tehnikalijama. Inače, američke legende u Zagreb su stigle proslaviti 35 godina od remek-djela ‘Effigy of the Forgotten‘, albuma prvijenca koji je zauvijek promijenio smjer žanra. Od stare ekipe, jedino se zadržao gitarist Terrance Hobbs.
Kad smo kod stare ekipe, moram posebno pozdraviti gospodina u Bolt Thrower majici koji je stajao pored mog brata i mene. Kako sam uspio primijetiti, najvećeg obožavatelja Suffocationa. Znao je riječi svake pjesme, a osim toga, pažnju mi je privukao začuđujuće uvjerljivim i preciznim imitiranjem bubnjeva i gitara. Urezalo mi se i njegovo oduševljeno "Može", kada je vokalist najavio pjesmu iz 90-ih ‘Pierced from Within‘.
Ipak, s najvećim zanosom dočekane su zadnje dvije pjesme, obje ‘ubojice‘ s debitantskog ‘Effigyja‘. Pit je na ‘Liege of Inveracity‘ doslovno eksplodirao. Bilo je moshanja, padanja i dizanja, crowdsurfinga - ma svega. Scene s te stvari jedino su nadmašile one s posljednje, ‘Infecting the Crypts‘, koja u samom početku ima vrhunsku riffčinu na koju je sigurno oštećeno nekoliko vratnih kralježaka. Sve u svemu, bila je to jedna vrlo dobra večer death metala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....