Jučer je objavljeno da je preminuo Charles Aznavour (r. 22. V. 1924. u Parizu), jedan od najvećih francuskih šansonijera, glumaca, pjevača, skladatelja i tekstopisaca XX. stoljeća.
Umjetnik se pravim imenom zvao: Shahnour Varenagh Aznavourian. I bio je podrijetlom Armenac - njegovi su roditelji pobjegli iz zavičaja pred otomanskim genocidom. Chahnour je kao Charles pronosio istinu o djedovini. I pomagao joj. A poslije stjecanja nezavisnosti Armenije postao je njezin veleposlanik u Švicarskoj itd. Pa jedan od trgova u glavnom gradu, Erevanu, već odavno nosi njegovo ime.
Što se svijeta rekorda tiče, svatko od starijih znade njegov globalni hit s top-lista “She” (1972./74.), otpjevan na engleskom - platinasta ploča u Velikoj Britaniji. U Americi je njegova najpopularnija pjesma bila “Yesterday When I Was Young”, a snimilo ju je bezbroj pjevača, od Shirley Bassey do Julija Iglesiasa.
37 zlatnih ploča
Charles Aznavour napisao je više od 800 pjesama, a snimio njih 1000 na armenskom, francuskom, engleskom, njemačkom, španjolskom i drugim jezicima. Prodao je više od 100 milijuna ploča, odnosno nosača zvuka; prema nekim izvorima 140 milijuna. Za njih je primio ukupno 37 tzv. zlatnih ploča.
Premda je doživljavan uglavnom kao šansonijer, Aznavour je ostvario i veliku karijeru kao filmski glumac. Nije morao snimiti ništa više od jednog filma, a snimio ih je mnogo, pa da ostane zapisan u povijesti francuske kinematografije, Novog vala i jednog drugog modernizma i svijeta. Taj film je, dakako, “Pucajte na pijanista” Francoisa Truffauta (1960.).
Od ostalih filmova na francuskom dovoljno je spomenuti tek nekoliko naslova: “Pariška guska” (1961.), za koji je glumac Charles Aznavour supotpisao i scenarij; “Četiri istine” (1962.) i “Draga Caroline” (1968.). Filmovi su ga, kao i uloge u TV serijama, učinile dragim ukućanom u toj zemlji. Ali ne samo u njoj.
Aznavourove uspjehe na glazbenoj sceni - a punio je najslavnije dvorane diljem svijeta, od New Yorka, preko Londona do Pariza - pratio je uspon na filmskom platnu, pri čemu se, kao i u glazbi, najviše računaju filmovi na engleskom, odnosno u međunarodnim koprodukcijama: “Candy” (1968.), “Avanturisti” (1970.), “Deset malih Indijanaca” (1974.), “Židovska veza” (1986.), “Maestro” (1990.) i “Ararat” (2002.).
Pod glazurom kričavih, internetskih brojki sakrila se intimna priča o adoptiranom strancu, o rastom malom dječaku i o čovjeku koji je svojim velikim i raznim darovima pobijedio barijere “čistokrvnih” Francuza. Usput, nimalo blage. Darove malog Aznavoura povezala je samo jedna imenica: pozornica. Na njoj je kao klinac počeo i s nje odlazi kao dostojanstveni umjetnik i starac.
Charlesova majka bila je švelja, ali nastupala je kao glumica; njegov otac bio je bariton koji je pjevao po restoranima. Dok je otac pjevao, njegova su djeca, kćer i sin, Charles, konobarili. Dječačić se zaljubio u ples i pjevanje pa je prodavao dnevne novine da bi si plaćao instrukcije. S devet godina dobio je ulogu u kazališnoj predstavi, u “Emilu i detektivima”.
Kroz nekoliko godina Charles je postao filmski statist pa su na njega računali zaduženi za statiste. Prekinuo je školovanje i postao, kao dječji plesač pjevač, dio predstavljačke trupe, koja je odlazila na turneje po Francuskoj i Belgiji. Uživo se, tako, doškolovao za zabavljača. Pritom je živio boemskim stilom. I kao takav, afirmirao se u pariškom Club de la Chanson, u kojem je 1941. upoznao Pierrea Rochea, glazbenog autora. Tu je bio početak Aznavourove velike karijere koju registriraju enciklopedije i povijesni priručnici.
Naime, još u pubertetu Aznavour je počeo komponirati i pisati, došao je na glas kao stvaralac tzv. uličnih napjeva. Radio je za već glasovite glazbenike i pjevače, a jedna od njih bila je Edith Piaf, za koju je napisao francusku inačicu američkog hita “Jezebel”. S njom je odlazio na turneje u dvostrukoj ulozi, kao rasvjetljivač i kao prvi pjevač na koncertima, za zagrijavanje publike. Piaf mu je pomogla i primila ga k sebi na stan. Ohrabrila ga je i nagovorila na samostalne nastupe “sans (bez) Roche”.
Aznavour u društvu s Anom Karić i Reljom Bašićem
Umjetnički Pariz
Nekoliko uspjelih solo turneja i gorkih šansona, hitova - “Sur ma vie”, “Parce que” i najzapaženija, a kontroverzna “Apres l’amour” - učinile su od Charlesa Aznavoura ime, za pravo zvijezdu. Godine 1950. napisao je veliki hit za Juliette Greco “Je Hais Les Dimanches” (Mrzim nedjelje). I postao je dio velikog umjetničkog Pariza 50-ih, u kome su se izvodile Beckettove drame, čitali se Sartre, Sarraute i drugi. Aznavour, Brel, Greco, Montand i ostali bili su dio tog umjetničkog sna o iskrenom i prisnom svijetu.
Otišao je veliki Francuz armenskog podrijetla, a s njime odlazi zlatno doba šansone, umjetnosti i kulture, ne samo francuske, u kojoj je svaki pojedinac dobio pravo izreći svoj bol i svoju radost. Zrno mudrosti bilo je dio Aznavourovih tekstova, pa i spomenutog hita “She”: “Ona može biti to lice koje ne mogu zaboraviti/ Trag užitka ili žaljenja/ može biti moje blago il’/ Cijena koju moram platiti”.
Koncertirao je Charles Aznavour dok god je to mogao, pa i u visokim godinama, jer onaj dječak zabavljač nije mogao živjeti bez pozornice na kojoj je, tako reći, prohodao. Crna odjeća velike Greco i ostalih pariških šansonijera odnosila se i na Shahnoura Varenagha Aznavouriana. Na njihovu zajedničku pjesmu u ime slobode bezimenog i siromašnog pojedinca.
Ne žalim ništa
Gledajući Charlesa Aznavoura iz gledališta, čini se da bi njegov opis mogao sažeti onaj stih i pjesma velike mu mentorice Piaf: “Ništa, ne žalim ništa”.
Pa iako su i njegove pjesme većinom tužne, u njima postoji trag nade i vjere u bolje sutra, koju nam ostavlja.
Poslije odlaska velikog skladatelja i kantautora Arsena Dedića bilo je teško od nekoga u Zagrebu čuti bilo što osobno o Aznavouru. Francuski šansonijer bio je jedan od onih velikana koji su dali svoj glas za Zagrebačku školu šansone 60-ih, i tako je učinili našom. Jednako kao i Leonard Cohen. Aznavourovim odlaskom epoha šansone i prateće umjetnosti, s kojom se pojavila, odlazi u povijest.
Aktivist, diplomat, glumac i, naravno, omiljeni tenor
Charles Aznavour rođen je kao Shahnour Varenagh Aznavourian 22. svibnja 1924. godine i za života je bio obožavani pjevač, glumac, aktivist i diplomat armenskih korijena. Karijera mu je trajala nevjerojatnih 70 godina, snimio je više od 1200 pjesama koje je interpretirao na osam jezika. Za sebe i druge napisao je ili supotpisao preko 1000 pjesama i jedan je od najpopularnijih i najdugovječnijih pjevača u francuskoj povijesti.
Za života je prodao više od 180 milijuna ploča, a omiljeni nadimak bio mu je francuski Frank Sinatra. Neki kažu da je najpoznatiji Armenac svojeg doba, a još 1998. CNN ga je proglasio zabavljačem stoljeća. U anketi je osvojio 18 posto glasova ljudi diljem planeta ispred Boba Dylana i Elvisa Presleyja.
Pjevao je predsjednicima, papama i članovima kraljevskih obitelji te na mnogim humanitarnim koncertima. Nakon razornog potresa 1988. u Armeniji osnovao je humanitarnu organizaciju Aznavour za Armeniju, a prije deset godina postao je armenski ambasador u Švicarskoj te njihov stalni predstavnik u Ujedinjenim narodima u Ženevi.
Zadnju turneju odradio je 2014. godine, a prošlogodišnji nastup u Puli odgođen je zbog bolesti. Prije godinu dana dobio je zvijezdu u Hollywoodu na Stazi slavnih, 2618. po redu, a zadnji nastup imao je u listopadu lani u Tokiju.
Preminuo je jučer, u svojoj kući, u selu Mouries na jugu Francuske.