Nitko ne dvoji da je Wolfgang Amadeus Mozart (1756-1791) bio jedan od najvećih genija povijesti glazbe. Njegova zadivljujuća glazbena darovitost, koja se manifestirala u vrlo ranoj dobi, odražava se u njegovu besmrtnom djelu. Iako je bio “Wunderkind”, čudo od djeteta, punu zrelost dosegao je s tridesetak godina: od 1786. do prerane smrti potkraj 1791. skladao je svoje posljednje i najbolje klavirske koncerte, četiri posljednje i najveće simfonije, opere Figarov pir, Don Giovanni, Cosě fan tutte, te Čarobnu frulu, nedovršeni Requiem… U tih pet godina on je dovršio i prevladao klasičnu formu, uz razigranost i radost ranijih radova probila se i tjeskoba zrelosti (40. simfonija, uvertira u Don Giovannija itd.). Ali optimizam i vjera u ljude ostaje dominantan motiv njegova stvaralaštva - što sve na neizrecivo lak, ali zapravo muzički savršen način dolazi do izražaja u Čarobnoj fruli, posljednjem uspjehu u kojemu je stigao uživati prije nagle smrti, ostavivši nas da se pitamo: što li bi još bio dao čovječanstvu da je poživio još neko vrijeme.
Čarobnom frulom su Mozart i libretist Emmanuel Schikaneder nastojali prebroditi financijske neprilike u kojima su se nalazili. Schikaneder, glazbenikov prijatelj, u potpunosti je pripadao bečkim intelektualnim i umjetničkim krugovima kao kazališni impresarij, pjevač, glumac, pisac i važnan član masonske lože. Mozart je također pripadao masoneriji, pa su neke karakteristike Čarobne frule, kao i umjetnička i poslovna suradnja između njih dvojice dale maha brojnim i raznim tumačenjima tog djela.
Sam Mozart je dirigirao orkestrom na dan praizvedbe, njegova šogorica bila je Kraljica noći, a Schikaneder je glumio i pjevao ulogu Papagena. Premijera, 30. rujna 1791. u kazalištu Auf der Wieden, smještenom u jednoj od pučkih bečkih četvrti, završila je gromkim uspjehom pa se Čarobna frula dugo održala na repertoaru.
Na vrhuncu stvaralaštva
Sveopće je prihvaćeno da je Čarobna frula jedan od vrhunaca Mozartova glazbenog kazališta. Iako nije strukturirana kao opera nego kao Singspiel (pjevani igrokaz, preteča operete, kao što su to bili i talijanska opera buffa, francuska opéra comique, odnosno španjolska zarzuela), ona se svojim glazbenim vrijednostima uvrstila u najizvođenije i najpopularnije opere (baš kao i Bizetova Carmen, strukturirana kao opéra comique). Jedan od muzikoloških argumenata da je to prava opera je i česta tvrdnja da je Mozart tu savršeno integrirao instrumente i glasove, do te mjere da se oba elementa stapaju u jedno.
I Schikanederov libreto je veoma hvaljen, ali još je hvaljeniji izvrstan sklad njegova teksta i Mozartove glazbe.
Svejedno nisu prestale raspre o izvorima teksta, pa ni nedoumice u pogledu libretistovih i skladateljevih namjera te ciljeva koje su tim djelom htjeli ostvariti.
Izvori nadahnuća
Djelo odražava masonska uvjerenja obojice autora, ali mnogi stručnjaci odbijaju hipotezu bilokakvog prozelitizma podsjećajući da je Čarobna frula prije svega nastala zbog financijskih potreba Mozarta i Schikanedera. S druge strane, vrijednosti koje djelo proklamira su univerzalne i ne proizlaze ni iz nikakve ideologije - to su ljubav i sloboda. U djelu se javljaju i neke druge vrijednosti koje danas jesu univerzalne, kao razum i kultura. U tom se smislu Čarobnu frulu možda može smatrati Mozartovim glazbenim, ideološkim i političkim testamentom, jer je u doba kada ju je skladao i praizveo bio već kobno narušena zdravlja: umro je samo dva mjeseca kasnije.
Čarobna frula savršena je moralistička bajka s pozlatom magije i mašte. Likovi, koji kao da su izašli iz mita, sudjeluju u priči u kojoj ništa nije kakvim se čini. I to je vjerojatno jedna od glavnih poruka koju nam prenosi ova zadnja opera salzburškog genija: vanjština može prevariti te dobro postati zlim i obratno!
Herbert von Karajan
Utjecajan i kontroverzan dirigent
Orkestrom dirigira Austrijanac Herbert von Karajan, jedan od najvažnijih i najkontroverznijih dirigenata XX. stoljeća. Rođen je u Salzburgu (Austro-Ugarska) 5. travnja 1908. a preminuo u Anifu, u blizini svog rodnog grada 16. srpnja 1989. U salzburškom Mozarteumu pohađa satove klavira od vrlo rane dobi, dok mu njegov maestro Bernhard Paumgartner ne savjetuje da nastavi izobrazbu u Beču, gdje se posvetio dirigiranju. Godine 1929. u Salzburgu je prvi put dirigirao profesionalnim orkestrom, a zatim je do 1934. vodio orkestar opere u Ulmu. Kada su glavni njemački i austrijski dirigenti, poput Furtwänglera i Waltera, otišli u egzil, nacistički režim imenuje ga dirigentom Berlinske opere, što je bio od 1939. do 1945. Budući da je bio nacist od 1933. (iako potomak ponijemčena makedonskog Vlaha i majke Slovenke kojoj je frapantno sličio, te u drugom braku s polužidovkom), kažnjen je zabranom djelovanja do 1947. Nakon toga ubrzo postaje jednim od glavnih dirigenata svog doba: od 1948. preuzeo je vodstvo Filharmonijskog orkestra u Londonu, a od 1954. Berlinskih filharmoničara. Veoma mnogo je snimao. Povukao se nedugo prije smrti. Umjetnik velike karizme i strasti za glazbu, znao je vrhunski iskoristiti mogućnosti orkestara s kojima je radio, kao i mogućnosti tehnike, te odnosa s javnošću.
Antologijska izvedba iz 1974. godine u Salzburgu
Edita Gruberová
Velika sopranistica koja se proslavila upravo ulogom Kraljice noći
Kraljicu noći pjeva Edita Gruberová, velika slovačka sopranistica, rođena 23. prosinca 1946. u Bratislavi. Nakon sovjetske intervencije dobila je angažman u Bečkoj državnoj operi, a baš je ulogom Kraljice noći debitirala i u Glyndenbourneu 1973., i u Metropolitanu 1977. Iz 1981. datira ekranizacija Verdijeva Rigoletta u režiji Jean-Pierrea Pinnellea, u kojemu je Gruberovoj kao Gildi partner Luciano Pavarotti kao Vojvoda. U zrelijim godinama je počela pjevati i dramske sopranske role, pa je sa 62 navršene pjevala i Normu u Münchenu.
René Kollo
Briljantan kod Wagnera, Verdija i Mozarta
Njemački tenor René Kollo glumi ulogu Tamina u ovoj izvedbi Čarobne frule. Rođen je 20. studenog 1937. u Berlinu kao René Kollodzieyski u glazbenoj obitelji: i otac Willi i djed Walter bili su skladatelji. Pjevati je učio u Else Varene. Debitirao je 1965. u Braunschweigu u trima jednočinkama Igora Stravinskoga. Njegov glas, koji se više ističe jasnoćom nego snagom, omogućio mu se da se pročuje kao interpret Wagnerovih opera u Bayreuthu, Berlinu, Münchenu, Hamburgu, Beču, Milanu i Veneziji. Godine 1976. debitirao je u londonskom Covent Gardenu i Metropolitan Operi u New Yorku. Briljirao je i u djelima Mozarta, Beethovena, Čajkovskoga, te kao Verdijev Otello. Pjevao je i snimao pod velikim dirigentima kao što su Herbert von Karajan, Leonard Bernstein, Carlos Kleiber i Erich Leinsdorf.
Edith Mathis
Karijeru počela u ‘Čarobnoj fruli’
Pamina je švicarska sopranistica Edith Mathis, rođena 11. veljače 1938. u Luzernu. Započela je svoju glazbenu izobrazbu na konzervatoriju u svom rodnom gradu te se usavršavala u Zürichu u klasi Elisabeth Bosshart. Debitirala je 1956. u Luzernu u ulozi drugog dječaka u Čarobnoj fruli. Njezin nastup i izvrsna boja glasa brzo su privukli pažnju odgovornih u züriškoj operi, gdje je nastupala u glavnim ulogama. Od 1959. do 1963. pjevala je na pozornicama u Kölnu, Hamburgu i Berlinu, a zatim u najprestižnijim operama svijeta, poput londonskog Covent Gardena, Metropolitana u New Yorku i Opére u Parizu. Nastupala je pod dirigentskom palicom Von Karajana, Karla Richtera, Rudolfa Kempea i Rafaela Kubelika. Pozornicu je napustila 1979. posvetivši se nastavi pjevanja u Beču. Povukla se 2001. i trenutno živi u Švicarskoj.