Tosca: Pokolj iz surove ljubavne strasti

Prije Tosce, Puccinijeve opere, bila je La Tosca, drama puna krvi i seksualne strasti kao da je izišla iz nekoga budućeg pulpa, kazališni komad koji je Victorien Sardou (1838-1908) napisao za jednu glumicu, patetičnu i strasnu toliko da je postala pojam. Bila je to Sarah Bernhardt.

Sadržaj je jednostavan: slikar slika svetice, a misli nečedno na svoju ljubavnicu. Slikar je liberal, pa ga pobožni šef papinske policije želi objesiti, a njegovu ljubavnicu obljubiti malo na silu, ali mu padne na pamet još bolja ideja: obećat će joj ljubavnikov život u naknadu za jednu ševu, ali vraga će tipu poštedjeti život. A pobožna ljubavnica prvo će plakati Bogu što mu je skrivila, kad vazda nosi Gospi cvijeće, pa joj je i u plašt utkala svoj dotad najdraži dragulj, a onda u sretnom trenutku zakolje šefa policije, pa vidi kako joj dragoga strijeljaju, te se onda i sama baci u smrt s Anđeoske tvrđave, gdje već visi mrtvo tijelo samoubojice, slikarova prijatelja. I to sve za manje od 24 sata: od ručka prvog dana do zore sljedećega.

Kazališni Kaligula

Poslije tog pokolja na sceni - začinjenoga pikantnim sastojcima poput seksa, ljubavi i sadizma te smještenoga u kontekst događaja od velikog povijesnog značaja: Napoléonove invazije Italije (1800.) i osobito bitke kod Marenga 14. lipnja - nije čudo da su neki od pariških kritičara nazvali Sardoua “kazališnim Kaligulom”.

Nije čudo da se komad opako svidio skladateljima opera gdje je radnja krajnje logična, kako je to studentima u svojoj pitoresknoj kajkavštini objašnjavao dr. Branko Gavella: “Tenor bi fukal soprana, a bariton mu ne da”. Dakle: slikar Cavarodossi tenor, Tosca sopran, šef policije Scarpia bariton - i opera ju tu.

I u ono doba, prije ACTA, prije ZAMP-a, treba riješiti i autorska prava, treba ih otkupiti od Sardoua. I tu počinje utrka u kojoj Puccini nipošto nije bio favorit.

On je 1889. bio na izvedbi Tosce u milanskome Filodramatskom kazalištu i ostao toliko zadivljen djelom - i briljantnom glumom Sarah Bernhardt - da je odlučio skladati operu na tu temu. “Ne mogu prestati misliti na Toscu. Molim Vas da učinite sve potrebno kako bismo dobili Sardouovu privolu. To je opera koju trebam. Boljelo bi me da moram odbaciti tu ideju...” - napisao je Puccini svom nakladniku i meceni Giuliju Ricordiju.

Sardou se nije protivio, ali nije bio ni zagrijan za ideju. Potkraj 1893. Ricordi je stekao pravo da je uglazbi, ali u korist inoga skladatelja, Alberta Franchettija, koji je godinu ranije postigao trijumf (sada zaboravljenim) Cristoforom Colombom.

Tri čina i devet likova

Luigi Illica, koga je Ricordi angažirao, priredio je skicu libreta i nju je Sardou odobrio u Parizu, u nazočnosti Ricordija i Giuseppea Verdija, koji je ondje bio radi pariške premijere Otella. Napokon je od Tosce odustao i Franchetti, pa je red došao na Puccinija.

Puccini počinje raditi na Tosci u ljeto 1896. Čak je i dvojac Giuseppe Giacosa i Luigi Illica, kojemu je povjereno pisanje libreta, smatrao da je djelo suviše nasilno za ukus publike.

S druge strane, Victorien Sardou oduševljeno prihvaća opernu verziju svog djela te čak dodaje da je verzija koja treba biti uglazbljena mnogo bolja od njegove vlastite. Kazališno djelo imalo je pet činova i 23 lika, komad koji na prvi pogled nudi libreto kao serviran na pladnju. No, Puccinija ne zanimaju suvišni povijesni detalji niti političke ili ideološke reperkusije. Važnije mu je bilo pojačati napetost u razvoju događaja opere i osnažiti klasične elemente vremena, mjesta i radnje. Opera ima samo tri čina i devet likova, od kojih šest sekundarnih. Puccini je težište bacio na snažne dramske efekte i niz teških, vrlo emotivnih situacija.

Pod snažnim utjecajem te pripovijesti, Puccini putuje u Rim kako bi posjetio mjesta koja su postala poprištem Sardouova kazališnog komada. Čak se u sitne jutarnje sate penje na gornju terasu Anđeoske tvrđave kako bi “udahnuo” svitanje dana na obalama Tibra uz cvrkut ptica. Potpuno je uvjeren u uspjeh Tosce.

Nije računao da će u Rimu biti bijesni što je doveo dirigenta i scenografa iz Milana. Stoga su 14. siječnja 1900., na dan svjetske premijere Tosce u kazalištu Costanzi u Rimu, gradom kružile glasine o osnivanju građanskog pokreta pod nazivom “Anti-Tosca”, spremnoga spriječiti održavanje tog događaja. Neki od pjevača su priznali da su primili prijetnje. Kako bi stvar bila gora, operna drama dobiva sve sastojke od kojih bi se lako mogla pretvoriti u stvarnu dramu.

Opasnost atentata

Pola sata prije dizanja zastora neki je policijski službenik dojavio da postoji opasnost atentata na kraljicu Margheritu, premijera Luigija Pellouxa ili članove njegove Vlade. Od dirigenta je zahtijevano da na najmanju sumnju intonira državnu himnu Kraljevsku koračnicu. Kraljica je ušla kada je izvedba već bila započeta, a komešanje u gledateljstvu bilo je toliko da je dirigent dao zasvirati himnu.

Publika je očito bila više privučena nego skandalizirana nasiljem u djelu, čija se radnja odvija u Rimu nekoga toploga lipanjskog dana, pa je uprkos svim prijetnjama Tosca praizvedena s velikim uspjehom. Pjevači su morali ponoviti tri arije - bile su to: Recondita armonia, Vissi d’arte, E’ lucevan l’estelle - pa Te Deum, kojim završava prvi čin, te finalni duet Tosce i Cavaradossija. Pjevači su uslijed oduševljenja publike morali izići na pozornicu dvadeset i jedan put, a Puccini dvanaest puta. Kritika nije bila toliko entuzijastična no ipak mijenja mišljenje zbog pozitivnih reakcija gledateljstva u Rimu, gdje je praizvedbi uslijedilo dvadeset izvedaba zaredom, a zatim i svugdje po Italiji.

U Tosci se od početka do kraja dramska situacija direktno projicira kroz glazbu. Danas bi neki rekli kako je riječ o maestralnom djelu glazbenog teatra.