Bosanska Billie Holiday - ovim riječima glazbeni novinar Garth Cartwright opisao je Amiru Medunjanin, Sarajku čije je ime u glazbenom svijetu godinama sinonim za sevdah i sevdalinku.
Usporedba s legendarnom jazz pjevačicom nije slučajna. Ono što je Billie Holiday dovelo u sam vrh jazz glazbe bila je njena jedinstvena interpretacija, emotivna istančanost i iskrenost koju je unosila u svaku pjesmu te beskompromisnost, kako u izboru pjesama, tako i glazbenika s kojima je surađivala. Amira Medunjanin je pak s jednakom iskrenošću, emocijom i inovativnošću pristupila stoljećima staroj tradicionalnoj glazbenoj formi sevdalinke udahnuvši joj novi život i transformirajući je onako kako to nitko prije nje nije napravio ili, bolje rečeno, usudio se napraviti. Iako je glazba danas njen život, Amira nije sanjala o profesionalnoj glazbenoj karijeri niti je željela biti pjevačica. Prije rata studirala je ekonomiju, a od 1996. godine radila je kao prevoditeljica i knjigovođa u uredu Europske komisije u Sarajevu.
Drugi pravac
- Život me uvijek vodio u potpuno drugom pravcu od glazbe. Radila sam sve uobičajne stvari koje su u to vrijeme radili moji vršnjaci: “normalan posao” od 8 do 17 sati, druženja, izlasci. Nisam imala nikakvo formalno glazbeno obrazovanje niti sam razmišljala o profesionalnom bavljenju glazbom. Cijelo vrijeme je ta ljubav prema sevdahu bila suviše moja i intimna da bih je dijelila s drugima, a bila sam svjesna i činjenice da se moja vizija sevdaha i glazbe općenito ne uklapa u tadašnju sliku glazbenog svijeta. Kroz rad u Europskoj komisiji imala sam priliku upoznati velik broj ljudi iz zemalja Europe koji su za vrijeme i poslije rata dolazili u Bosnu i Hercegovinu. Svi oni dolazili su s određenom percepcijom o mojoj zemlji i ne treba ih kriviti, jer medijska slika Bosne kao polutamnog vilajeta poharanog ratom bila je jedina slika koja je išla u svijet. Nervirala me ta cijela priča o “europskoj integraciji” Bosne i Hercegovine i potrebi ulaska u Europsku uniju da bi postali dijelom Europe. Mi smo oduvijek bili i jesmo dio povijesti i kulture Europe. Željela sam im pokazati da je ta slika koju imaju pogrešna, njihova percepcija iskrivljena, a da su Bosanci i Hercegovci nevjerojatno talentiran te kulturološki i tradicijski iznimno bogat narod. Pitanje je bilo kako to promijeniti i na koji način “ispraviti krivu Drinu”? Shvatila sam da su mi taj glas i talent koji sam dobila dani s razlogom, ali mi je trebalo dugo da donesem odluku i kažem da je glazba ono čime se želim baviti, iako sam oduvijek znala da je upravo sevdah ta priča o Bosni koju želim pričati.
Skrivena poezija
Ljubav prema sevdalinki kod Amire se rodila još u djetinjstvu zahvaljujući majci koja ju je naučila pjesmama, ali i načinu kako da razumije njihov tekst i metafore kojima su nerijetko ispunjene. Godinama je, kako kaže, proučavala sevdalinku i oduševljavala se njenom poezijom puno više nego glazbenim aranžmanima.
- Moja fascinacija sevdalinkom prije svega kreće od njenog teksta. Oduševljena sam činjenicom da je to pisao narod i da se usmenim putem prenosila iz generacije u generaciju. Sve te pjesme zapravo pričaju povijest našeg naroda. Pričati tu priču u današnjem vremenu i pritom koketirati s različitim glazbenim pravcima za mene je sasvim normalno . Odrastala sam uz muziku Nicka Cavea, Ekatarine Velike, Azre, ali sam istovremeno u svima njima uvijek čula sevdah.
Prve glazbene korake Amira je napravila na nagovor dugogodišnjeg prijatelja Dine Šarana, frontmena sarajevskog benda Letu Štuke, i svog supruga Bekima. Odlučili su zajedno otpjevati poznatu sevdalinku “Karanfil se na put sprema” u Šaranovu aranžmanu, a snimka je uskoro stigala i do članova Mostar Sevdah Reuniona.
- Bili su oduševljeni. Sjećam se da su Faruk Kajtaz, tadašnji izvršni producent Mostar Sevdah Reuniona i mostarski novinar, i Dragi Šestić, idejni tvorac MSR-a, rekli da zvučimo kao Massive Attack. Inzistirali su dođem u Mostar kako bi me čuli uživo, a ja sam pak inzistirala da nastavim svojim pravcem i držim se istraživanja. Ipak, otišla sam u Mostar i otpjevala “Pšeničice sitno sjeme“, jednu od mojih najdražih, ali i najtežih sevdalinki, nakon čega je uslijedio komentar: “Pa gdje si bila do sada?“
No, unatoč odličnim komentarima koje je dobila i činjenici da su je pozvali da gostuje na albumu “A Secret Gate“ iz 2003. godine, što je i učinila s pjesmom “Mujo đogu po mejdanu voda”, prošle su pune dvije godine do Amirina prvog albuma “Rosa”.
- Bilo je vrlo teško napraviti takav rez u životu, posebice kada si svjestan da živiš u zemlji u kojoj je stopa nezaposlenosti 50 posto i gdje se ljudi doslovno svaki dan bore za komad kruha. Da bi napravio tako veliku prekretnicu, moraš imati i nekakvu potporu od ljudi kojima si okružen i, naravno, obitelji, ali u prvom redu sigurnost u sebe, snagu i zrelost. Postojalo je nepisano pravilo da je sevdah glazba rezervirana za starije generacije i da ga mladi ljudi ne mogu razumjeti niti pjevati, ali i uvriježeno mišljenje da je to tradicija u koju se ne smije dirati. Moje mišljenje je da je, kao i sve ostalo u životu, sevdalinka evoluirala. Ne možemo znati kako je neka pjesma zvučala prije četiri stotine godina jer ne postoji audiozapis, ali sigurna sam da je imala istu poruku, emociju i srž koju je nemoguće uništiti. Željela sam prenijeti svoje viđenje sevdaha i pitala sam se bih li ga mogla spojiti s različitim žanrovima, a da se pritom zadrži tradicionalna forma koja ju je očuvala kroz stoljeća. Ljepota, jačina i vrijednost sevdalinke upravo je u tome što je podložna promjenama i prilagođavanju forme i aranžmana.
Dvanaest odabranih
U prosincu 2004. godine Amira Medunjanin zajedno s još petnaest glazbenika u studiju Muzičkog centra Pavarotti u Mostaru počinje snimanje svog prvog albuma na kojem se našlo dvanaest odabranih sevdalinki. Album je to kojim je Amira napravila svojevrstan hommage tradiciji, ali ispunila i vlastitu želju da za “bosanski blues” čuju i izvan granica zemlje iz koje dolazi. Izvrsne kritike dolazile su sa svih strana, posebice iz Velike Britanije gdje je glazbeni kritičar Sunday Timesa “Rosu” proglasio albumom godine. Uslijedili su brojni koncerti u inozemstvu, ali i njen prvi nastup u rodnom gradu održan 2008. godine u sklopu 12. Sarajevo jazz festivala. Nelagoda koju je osjećala uoči nastupa u Sarajevu prirodna je i razumljiva jer pjevati sevdah u Zagrebu, Beogradu ili Berlinu nije isto što i pjevati ga pred publikom kojoj je sevdah dio glazbene i kulturne tradicije.
Sarajevo dobro zna
- Sjećam se da sam imala veliku tremu. Tresla sam se kao Banja Luka ‘69. U publici je bila moja obitelj, prijatelji i sugrađani kojima ne moraš govoriti i objašnjavati što je to sevdah jer oni to vrlo dobro znaju. Moj cilj nikada nije bio graditi karijeru u BiH, nego prvenstveno pokazati ljudima vani kakvim bogatstvom raspolažemo. Nisam napisala niti stvorila nijednu od tih pjesma. One su dio nas i žive u nama. Snimka tog koncerta, na kojem su me pratili Dino Šukalo, Kim Burton, Edvin Hadžić i Amar Češljar, rezultirala je 2009. godine mojim drugim albumom “Amira Live!”
Istine godine izlazi i “Zumra”, njen treći album, nastao u suradnji s kompozitoricom i harmonikašicom Merimom Ključo, a suradnja s Bojanom Zulfikarpašićem, rođenim Beograđaninom koji u Parizu živi i radi od 1988. godine, rezultirala je albumom “Amulette”. Nakon koncertne promocije albuma “Amulettea”, Amira je dobila poziv da uz devet glazbenika predstavi glazbenu tradiciju zapadnog Balkana u sklopu projekta Kulturne olimpijade koji se održavao tjedan dana prije početka 30. ljetnih Olimpijskih igara u Londonu.
- Okupila sam sjajnu ekipu muzičara; iz Turske Yurdal Tokcan, iz Bugarske Vladimir Karparov, iz Rumunjske Nicolas Simion, iz Albanije Edris Kraja, iz Makedonije Stefče Stojkovski, iz Srbije Nenad Vasilić, iz Hrvatske Zoran Ščekić, iz Crne Gore Predrag Janković i iz Grčke Dimitris Christidis. Prvi zajednički nastup imali smo na Londonskom jazz festivalu krajem 2011. godine, a potom je uslijedio i nastup na Trafalgar Squareu, u srpnju prošle godine.
Priču koju su započeli nastupom na Trafalgar Squareu odlučili su nastaviti dalje, a prvi nastup planiran je za lipanj u Sarajevu, nakon čega bi trebali uslijediti i koncerti u ostalih devet zemalja. Pored ovog projekta Amira Medunjanin nastupit će 4. svibnja na Avangarde Jazz Festivalu u Rovinju, a u planu je i prvi koncert u Zagrebu, ako ne računamo nastup u Kino Europi iz 2011. godine u sklopu manifestacije Dana bosanskohercegovačkog filma.