Ime sarajevskog glazbenika Damira Imamovića sinonim je za novu generaciju izvođača i interpretatora tzv. fusion-sevdaha, odnosno sevdaha kombiniranog s različitim glazbenim žanrovima. Svoje prve glazbene uzore Damir je pronalazio u obiteljskom naslijeđu, prvenstveno djeda Zaima Imamovića, legendarnog bosanskohercegovačkog interpretatora sevdalinke i kompozitora, ali i oca Nedžada Imamovića, također glazbenika i izvođača sevdalinki. Nakon rada na monografiji pjesama svoga djeda koja ga uvodi u svijet sevdaha, Damir se i profesionalno počinje baviti glazbom, a 2006. godine osniva Damir Imamović Trio - bend za koji će mnogi reći da je započeo novo poglavlje sevdaha i približio ga mlađim generacijama.
Novi bend
Nakon dva izuzetno uspješna albuma s Triom, kao i dva solo albuma, Damir Imamović čini značajan iskorak u novom shvaćanju sevdaha kao muzičkog žanra i osniva bend Sevdah Takht s kojim će se zagrebačkoj publici predstaviti 20. listopada u Tvornici.
Po čemu je rad s novim bendom drukčiji od dosadašnjeg?
Nakon solo karijere, suradnje s ljudima koje jako cijenim, “šegrtovanja” i učenja od starih majstora sevdaha, shvatio sam da me sve više zanima ritam. Nekoliko godina čekao sam ljude koji bi mi bili interesantni, i kao ljudi, i kao glazbenici, i tada sam u Zagrebu upoznao Nenada Kovačića (Afion, Antenat) i Ivana Mihajlovića (Naked, SviNaPod) iz Beograda. Bilo mi je odlično svirati s obojicom, no problem je bio produkcijski jer živimo u tri različita grada, odnosno države. Ispočetka me to plašilo, no rekao sam sebi da ako nađem interesantne ljude s kojima bih želio svirati, to ću napraviti bez obzira na to dolaze li oni iz Pariza ili Temišvara. I tako smo krenuli. Kritičari će sigurno pokušati staviti sve pod neku etiketu. Ako mene pitate, mislim da je jako vrijedno zadržati markicu sevdah jer ovo što danas radim u nekoj transformaciji naučio sam iz sevdaha.
Obiteljsko naslijeđe
Uz vaše ime neminovno se veže i glazbeno naslijeđe vašeg djeda i oca. Koliko su oni doista utjecali na odluku da se bavite sevdahom?
Novinari su mi često postavljali to pitanje. Danas mi to više ne smeta jer imam svoj mir s tom pričom. Naravno da je izloženost sevdahu od djetinjstva utjecala na moj odabir da se bavim tim glazbenim žanrom. Završio sam filozofiju, bavio se nekim drugim stvarima i na kraju, kada sam odlučio napraviti svoj prvi koncert, i mojoj obitelji je to bilo veliko iznenađenje.
Zašto je odluka pala baš na sevdah?
Ima tu nekoliko razloga. 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća sevdah je cvjetao i pjevali su ga mladi ljudi, primjerice generacija moga djeda. Sevdah je bio njihova glazba, glazba mladih i prava pop pojava, barem u istočnom dijelu bivše Jugoslavije. No ta je generacija ostarjela i nije dobila svoje nasljednike. Nove generacije gurnule su cijelu scenu u narodnjake, turbo-folk i to je upravo ono što moja generacija pamti. Meni je tu pomoglo moje obiteljsko naslijeđe jer sam imao uvid u sve te dobre sevdalinke i glazbu koja je bila umjetnički veoma vrijedna. Pjevanje sevdaha je vrlo zahtjevna stvar. Tehnički je kompleksno, a ja sam htio probati da li ja to mogu.
Da li sebe doživljavate kao interpretatora ili istraživača sevdaha?
Doživljavam se kao glazbenika, izvođača sevdaha ili sevdaliju, kako god se to zvalo. Istraživanja su današnji moderni naziv za učenje, ali ona su zapravo šegrtovanja.
Ubojica muzike
Izjavili ste da ne postoji izvorna muzika, da su sve “obrade”.
Ta izjava je bila moja reakcija na tu banalnu tezu da svi mi koji se bavimo sevdahom samo obrađujemo izvornu muziku. Čitava ta teza o izvornoj muzici, o narodnoj muzici, o našoj i njihovoj muzici, jedno je narodnjaštvo i starinski etnoromantizam koji je, u krajnjem slučaju, ubio tu muziku. To je jedan od razloga zašto je ta glazba prešla u narodnjake. Grozno mi je kad čujem da netko kaže: “Jao, divna je ta obrada”. To nije obrada, to što ja koristim kao sevdah muzičar neke mehanizme koje sam naučio od rockera, jazzera, iranskih, pakistanskih ili indijskih glazbenika - ne znači da sam ja jazzer. Meni su termini obrada i novokomponirano simptom konzervativnog mentalnog stava koji je jako loš za cijelu kulturu.
Šta je vama sevdah?
Ono na čemu ja inzistiram jest da je sevdah žanr. Ljudi obično traže one romantičarske odgovore poput osjećaja, boli, ljepote života... Ali ja uporno pokušavam svojim radom pokazati da je to žanr koji ima svoje pravilnosti, povijest, estetiku, poetiku, utjecaj... Svi ti drugi opisi poput “crna žuč” i slično vrlo su simpatični, ali meni dosadni. Sevdah više nije samo tužna pjesma i on to nije od 60-ih. Ima tu i veselih pjesama, ima i pjesmuljaka kojekakvih, ima čak lascivnih pjesama.
Etnonacionalizam i etnoromantizam za nas su pogubni
U BiH su upravo održani lokalni izbori. Dosta ste kritički nastrojeni prema političkoj sceni. Kakav je vaš komentar?
Moja razmišljanja o političkoj sceni BiH se iz godine u godinu malo mijenjaju, jer se ne događa ništa novo. Postoje časni ljudi koji ulaze u politiku sa željom da nešto promijene u različitim strankama. Ali paradoks kretenskog uređenja ove države pokazuje da bilo tko tko želi osnovati stranku mora ući kao predstavnik neke etničke grupe, a ne kao netko tko ima viziju. U tako debilnom sistemu jedini zdrav prevrat je prevrat cijelog sistema.
Gdje je kultura u svemu tome?
Ono što se događa u kulturi za 15 godina će se događati i u politici. Kultura, trčeći maraton, radi na transformaciji mentalnog sklopa na osnovi kojeg će se sutra možda praviti neke političke ideje.
Malo ljudi shvaća poveznicu između toga što sevdah zove izvornom muzikom, a što moja generacija radi obradama. Malo ljudi shvaća da mi danas živimo etnonacionalizam i etnoromantizam jer još uvijek vjerujemo da postoji izvorna, najbolja nacija ili etnička grupa.