Yammatovo se nakon sedam godina vratilo u Zagreb, ali ne u Laubu nego u Tvornicu kulture s koncertom Britpop legendi Suede koji su prije nekoliko godina “rasturili” na INmusicu. Nisam bio na Jarunu, ali vjerujem prijateljima u čije procjene ne sumnjam. Podsjetnika radi, kroz prvih pet izdanja Yammatova prodefilirali su Marc Almond (2015), ABC (2016), The Cardigans (2017), Johnny Marr (2018), The Pretenders & Heaven 17 (2019). Suede se sjajno uklapaju u taj niz, a prije koncerta s prijateljima s Yammat FM-a razmjenjujem ideje o tome koga dovesti na neko buduće Yammatovo.
Slažu se da je moja želja da dovedu Echo and the Bunnymen logična progresija dosadašnjih aktera Yammatova, a ja se rado slažem s njihovim željama da u Zagreb premijerno dovedu OMD i LCD Soundsystem koji su me oduševili na INmusicu. Kažem im da bi bilo super da pokrenu crowdfunding kampanju za koncert Madnessa, ali taj legendarni britanski ska i pop sastav vjerojatno je preskup za Zagreb, naročito ako se zna da u Londonu mogu rasprodati Hyde Park. Kako god, ideja oko izvođača za buduća izdanja Yammatova ne manjka, a oduševljenje i publike i organizatora (uključivši i Matu Škugora) i benda nakon koncerta Suedea u ispunjenoj, ali srećom ne i prekrcanoj Tvornici kulture bilo je unisono.
Osobno nisam neki veliki fan Suedea, ali ulet s dvije nove “darkerske” skladbe “Disintegrate” i “Antidepressants” odmah me pridobio, tim više jer uživo zvuče bitno žešće, intenzivnije i napaljenije nego na albumima što se potvrdilo u još furioznijim, starijim favoritima “Trash” i “Animal Nitrate”. U tim i nekim srodnim pjesmama prisjetio sam se i zašto sam tijekom 90-ih, kad god bih ih čuo na radiju (kod dragoga Šveca), gajio simpatije spram Suede i naročito glasu frontmena Bretta Andersona. Unutar Britpopa, ali i šire, nitko nije bio bliži glam-rock magiji Davida Bowieja iz 70-ih, a da pri tome nije kopirao nego na prepoznatljiv način nastavljao tu “odiseju”. Navedene su zaista divne i emocijama nabijene pjesme, kao i “Life Is Golden”, “It Starts and Ends With You” i “Filmstar”; blistavih i grandioznih melodija, a baš to mi nedostaje kod mnogih rock sastava danas, bez obzira jesu li mainstream ili indie, o čemu nakon koncerta razgovaram s dragim prijateljem i kolegom Zoranom Stajčićem.
Upravo su me s veličanstvenim melodijama Suede “kupili” i u Tvornici kulture, a još više s nevjerojatnom energijom kojom isijava ekstatični Brett Anderson čija je crna košulja nakon 80 minuta nastupa bila natopljena barem litrom znoja, ako ne i dvije. Uzmite u obzir da je taj mršavi “momak” u šezdesetoj godini života, ali na pozornici je nezaustavljiva sila koja tenziju diže do usijanja; s pozornice, iz pita za fotografe i zamalo na rukama publike (šteta što se i to nije dogodilo). Nema fejka, to je rock’n’roll unutar kojeg su me Suede oduševili i raspištoljenim gitarama i pumpajućom ritam-sekcijom, energijom i asocijacijama na The Stoogese, T. Rexe, Roxy Music, Sex Pistolse. Imao sam osjećaj da su Suede izvukli esenciju britanske rock glazbe i doslovce je špricom ubrizgali u sebe i publiku.
Uz Manicse, Blur, Oasis i Pulp - potonje ističem i kao još jednog kandidata za Yammatovo - Suede su bili i ostali amblematski Britpop bend, a nakon adrenalinskog rollercoastera u Tvornici o njima razmišljam i kao o jednom od najboljih glam-rock sastava svih vremena. Najvažnije je, a o tome je govorio i Brett Anderson popodne na Yammat FM-u nakon čega je s Richardom Oakesom izveo četiri-pet unplugged pjesama, da ne žive u prošlosti. Naime, Suede su se nakon sedmogodišnje stanke ponovo okupili 2010. godine i to je jedan od najsmislenijih reuniona jer su u proteklih desetak godina izbacili četiri kvalitetna albuma s kojima su proširili radijus kretanja u rasponu od spomenutog glam-rocka preko post-punka i gothic-rocka do Britpopa. Taj reunion nije cash & carry, nego raison d’etre jednog sastava koji jako pošteno radi svoj posao i uživa u stvaranju novih pjesama.
Naravno da su u Tvornici, tako je to s većinom izvođača koji diskografski djeluju duže od dvadeset ili trideset godina, najsnažnije rezonirali hitovi s prvih albuma, no ni u jednom trenu nisam, a vjerojatno ni itko drugi, pomislio da Suede krčme staru slavu ili da otaljavaju posao. Naprotiv, oduševljenje i benda i publike bilo je obostrano, a najemotivniji trenutak se zbio kad je Brett - nakon poput Temze plavne “Everything Will Flow” i još neobjavljene “My City” koja me podsjetila na stare britanske punk ode Londonu i drugim gradovima - samo uz pratnju električnog klavira i zbornog pjevanja publike izveo prekrasnu baladu “The Wild Ones”. Nakon nje su uslijedile do pucanja napeta “Metal Mickey” i kolektivni orgazam u “Beautiful Ones” te perfektan bis sa “Saturday Night”. Teško da su Suede mogli imati ljepši završetak turneje od ovog u Tvornici kulture, a teško i da je publika mogla imati ljepše Yammatovo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....