Prije četvrt stoljeća Pipsi su zakuhali totalnu frku s himnom “Dinamo ja volim”, kad je Tuđman (kao bivši predsjednik beogradskog JSD Partizan) Dinamu promijenio ime, a moj skromni doprinos toj raboti bio je da pokojnog Marinka Božića iz ST-a užicam lovu i organiziram tiskanje i distribuciju nekoliko tisuća kaseta s tom pjesmom kako bi zauvijek ostala zapisana u povijesti hrvatskog rocka. Tuđman je skroz na skroz popizdio kad mu je Marinko na jednoj partiji tenisa uvalio kasetu, na koncu je 2000. Dinamu vraćeno ime, ali negdje u to vrijeme zauvijek se razilaze Dubravko Ivaniš Ripper koji nastavlja s Pipsima i Alen Kraljić Kralja koji jedno vrijeme svira s Majkama, osniva Cirkus s Metessijem iz Zvijezda, a sada stoji na čelu novog benda The Miceks. Ime benda derivirano je iz zagrebačkog slenga za mačiće, no može se i u ovom kontekstu reći kako “starog psa” ne možeš naučiti novim trikovima.
Ipak, iskusni “džukac” poput Kralje može “štence” naučiti nekim provjerenim, ali ne i izlizanim trikovima, barem sudeći po debi albumu “Ljubav, voda i sloboda” za koji je bivši gitarist Pipsa napisao i skladao sve pjesme. Uz to, njegovi gitaristički postulati toliko su moćni da na njima melodije The Miceksa doslovce rulaju poput mlažnjaka koji se uzdiže u zrak. Hoće li se dogoditi da se pjesme - “Ljubav”, “Jesus, Stonesi i Ramonesi”, “Meksiko”, “Mrak”, “Mr. Boong”, “Netko krade sunce” - zarolaju i uzlete radijski eterom, ostaje za vidjeti, no u domaćem rocku nema baš tako mnogo albuma s takvim hitovskim potencijalom. Zapravo, to je problem rocka i na svjetskoj razini.
Daleko od toga da će debi The Miceksa s raskrižja Utrina i Zapruđa nešto promijeniti na tom globalnom, možda ni na lokalnom planu, ali bilo bi nelogično da se neke od spomenutih skladbi ne čuju češće na radiju, ako je već niz ljudi iziritiran zagrebačkom turbo-folk postajom Extra FM. Doduše, “rašpa” pjevača Brune Javora više zvuči kao da je došla iz hard rocka nego iz osnovne matrice benda usustavljene na klasicima britanske invazije i psihodelije 60-ih, glam-rocka i proto-punka 70-ih, alter-rocka 80-ih i 90-ih te na tragu ključnih albuma Pipsa iz 90-ih, Jesusa, Stonesa i Ramonesa, Oasisa i Primal Screama, QOTSA i Manicsa, no taj “otklon” ipak ne grize za uho.
Nije sve idealno na “Ljubavi, vodi i slobodi”, ali našpananost do daske odvrnutih gitara i pumpajuće ritam-sekcije sugeriraju da je Kralja bio u pravu kad je konstatirao da The Miceks, “nadahnuti svetim rock’n’ rollom”, stvaraju “buku ugodnu uhu, srcu dragu, žestoku, melodioznu i energičnu” dok u stihovima postavlja vječna pitanja o “ljubavi, nadi i slobodi”, odnosno nekom boljem, makar utopijskom, mjestu za život. Ukratko, ovi prvi mačići se u vodu ipak ne bacaju, a zgodno je ovaj debi pojmiti i kao malu školu rock’n’rolla jednog iskusnog gitarista koji u dušu poznaje svoj “zanat”, ali ga u praksi nakon odlaska iz Pipsa ipak nije dovoljno primjenjivao. S Miceksima je za Kralju, doslovce, ili sada ili nikada!