Prošlo je više od 40 godina otkako su Dire Straitsi prvi put zasvirali u Zagrebu, na stadionu u Kranjčevićevoj. Danas se tog koncerta sjećaju tek rijetki koji su tog srpnja 1983. bili među publikom. Bio je to veličanstven događaj u bivšoj Jugoslaviji jer je bend u to vrijeme bio jedan od najpopularnijih na svijetu. Društvenim mrežama sada kruži tek pokoja crno-bijela fotografija boomer generacije koja sjedi na travnjaku stadiona, a ljubitelji fantastičnog rocka s primjesama bluesa s nostalgijom slušaju live audio snimku sa spomenutog događaja.
Na pozornicu je tada izašao legendarni Mark Knopfler, a uz njegov bok stajali su, između ostalih, Alan Clark na klavijaturama i Mel Collins na saksofonu. Tog nastupa vjerojatno se ne sjećaju ni oni sami, jer su te godine, povodom albuma "Love Over Gold", bili na svojoj petoj velikoj svjetskoj turneji u sklopu koje su održali 92 koncerta na čak četiri kontinenta.
Ove se subote, po prvi put nakon 42 godine, Alan Clark i Mel Collins vraćaju u Zagreb - no ne u originalnoj postavi, već kao dio benda Dire Straits Legacy. S njima su i stari članovi benda, gitarist Phil Palmer te bubnjar Danny Cummings, koji su se originalnim Dire Straitsima pridružili 1990.
Ostali članovi DSL-a uključuju basista Trevor Horna, jednog od najvećih svjetskih producenata, Primiana Di Biasea, najtraženijeg klavijaturista u Europi, te frontmana Marca Cavigliu - vrlo vjerne zamjene za Marka Knopflera koji se 1995., premoren od žestokih i iscrpljujućih turneja, odlučio na solo karijeru.
Godinama su bivši članovi benda pokušavali Knopflera nagovoriti na daljnje nastupe, no kada ih je on konačno odbio, 2010. odlučili su osnovati DSL kako bi nastavili izvoditi glazbu benda. Sada ‘praše‘ jednakom žestinom kao osamdesetih: samo ove godine imaju više od 30 koncerata u oko 15 zemalja.
- Izgubili smo kontakt. Nismo razgovarali nekoliko godina. On radi svoje, ja svoje. Jednostavno, svatko radi svoje... - odgovara nam na pitanje o Knopfleru briljantni Clark, definitivno najdugovječniji član originalne postave Dire Straitsa, s kojim smo razgovarali uoči koncerta u zagrebačkoj Tvornici kulture.
- Dire Straits su se raspali 1995., dakle, dugo nisam svirao pjesme Dire Straitsa. I, Bože, mislio sam da vjerojatno nikad više ni neću, ali onda se prije otprilike 10, možda 12 godina, pojavila prilika za osnivanje novog benda, Dire Straits Legacy, i od tada sviram pjesme Dire Straitsa, no radim i puno drugih stvari... Putujemo svijetom, dolazimo u Zagreb sljedeći tjedan, a nakon toga idemo u Meksiko, pa Brazil... - govori skromni Clark, bez kojeg mnogih pjesama, kao ni prepoznatljivog zvuka, ne bi ni bilo.
Lani je s DSL svirao u Cave Romana, drevnom rimskom kamenolomu u Vinkuranu pored Pule. Iako kaže da zaboravi puno mjesta i koncerte na kojima je svirao, s obzirom na njihov broj, ovoga se vrlo dobro sjeća jer je lokacija ‘bila vrlo neobična, a zvuk jedinstven‘.
Prisjetio se Clark i Splita 1985. gdje su Dire Straitsi započeli svoju veliku svjetsku turneju "Brothers in Arms".
- Imam vrlo lijepe uspomene na boravak s članovima Dire Straitsa u Splitu na početku turneje "Brothers in Arms". Tamo smo proveli vjerojatno dva ili tri tjedna. Održavali smo probe, snimili jedan, možda dva spota, i tamo smo imali prvi koncert. Vrlo lijepe uspomene. Išao sam na ronjenje u Splitu s jednim starijim roniocem koji je, navodno, obučavao pripadnike Hrvatske ratne mornarice. Sjećam se da sam ronio do rimskog broda i olupine njemačkog torpednog broda - prisjetio se Clark mladih dana, ipak, u Hrvatskoj privatno nije bio, a čini se kako ga previše ni ne zanima.
Brazil je, kaže, potpuno njegov cup of tea.
- Volim Brazil. Brazil je dobro mjesto za nastup. Dobar je osjećaj, atmosfera je dobra. Volim i prašumu tamo, koja je nevjerojatna - govori nam. Na pitanje u kojem gradu nikada nije svirao, a silno bi volio - odgovara - Hong Kong.
Iako je prvi put s Dire Straitsima zasvirao prije punih 45 godina (a paralelno je svirao s Tinom Turner, Bob Dylanom i Ericom Claptonom), nijedne se pjesme, kaže, nije zasitio. Baš nijedna mu nije prisjela niti dosadila. Ali zato dobro zna koju voli najviše.
- Najdraža mi je "Private Investigations". To je prva pjesma kojom započinjemo nastup, prva koju publika čuje.
A publika je, ističe, šarolika.
- Dolazi nam cijeli presjek ljudi. Dolaze ljudi iz generacije koja je kupovala ploče, njihova djeca, pa čak i unuci. Dakle, imamo tri, možda čak i četiri generacije u publici. Prosječna dob je vjerojatno srednja, možda i starija.
No vjerojatno samo njegovi najzagriženiji obožavatelji znaju da je Clark, osim što nastupa s DSL-om, posvećen i stvaranju vlastite autorske glazbe.
- Trenutno snimam svoj drugi solo album, s čime sam započeo prije dva tjedna u Real World studiju Petera Gabriela, u Wiltshireu u Engleskoj. Nastavit ću sa snimanjem uskoro, a album će izaći početkom sljedeće godine.
Puno nastupa po Italiji, i čini se kako u svojim solo koncertima iskonski uživa.
- Dolaze ljudi koji su odrasli slušajući me, koji su zainteresirani za moju karijeru i glazbu koju sam svirao s Dire Straitsima i drugima. Dolaze čuti mene, i moram reći da mi je to postalo najdraže što sam ikad radio u glazbenoj industriji – samo ja, klavir i publika. Apsolutno uživam u tome - govori nam Clark, no ističe kako ne bi mogao odabrati što mu je draže. Solo nastup ili grupni sa starim bendom.
- Drugačije je. Sam sam na pozornici, pa je intenzivnije. S bendom mogu ponekad odmoriti, prestati svirati, a bend svira dalje. To je drugačije iskustvo, ali ne znam uživam li više. Novo mi je svirati solo klavir, nisam mislio da ću to ikad raditi, ali već četiri godine sviram solo koncerte.
Za to je glavni ‘krivac‘ njegova supruga koja ga je nagovorila da prihvati ideju koju mu je predstavila njegova talijanska diskografska kuća.
- Počelo je s nastupom na Milanskom festivalu klavira. Kad sam vidio reakciju publike, koja je bila jako dobra, opustio sam se i pomislio, možda mogu napraviti solo klavirski album.
Ono što je započelo kao mašta sada je opipljivo - njegov prvi solo album zove se "Backstory", a na njemu svira puno pjesama s kojima je tijekom karijere bio povezan.
- Naravno Dire Straits, nekoliko pjesama Boba Dylana, Tine Turner. Dakle, mješavina pjesama na kojima sam svirao, i nekoliko mojih. To radim na solo koncertima, a na novom albumu radim isključivo svoju originalnu glazbu. Sve moje pjesme, svi moji instrumentali... Kada to izađe, mislim da sam ostvario svoj san - konstatira.
A što se tiče benda - kaže kako su se ‘pomirili‘ s time da rade to što rade – sviraju glazbu Dire Straitsa i to rade jako dobro, jer imaju četiri originalna člana Dire Straitsa u bendu.
- To je ono što misija DSL-a zaista jest – donijeti glazbu Dire Straitsa ljudima koji su za nju dugo bili uskraćeni - zaključuje Clark koji s jednakim žarom svira diljem svijeta, kao i kad mu je bilo 30.
- Ljubav prema glazbi. Jednostavno. To je ono što me pokreće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....