Predložio sam početkom 2024. voditeljima INmusica da dovedu Sprints, što se u narednom lipnju i dogodilo, no taj nastup u jedan u noći u šatoru nisam dočekao jer me ubijaju godine i leđa, sparina i vrućina. Unatoč tome, i drugi album Sprintsa "All That Is Over", nakon debija "Letter To Self", iznova me uvjerava da je Karla Chubb jedan od najzanimljivijih i najgnjevnijih mladih ženskih glasova u rock glazbi danas. Sprints neće postati Nirvana, premda mi i dalje stoji početni dojam da se u mozak, glas i prste Karle uselio duh pokojnog Kurta. Na novom albumu Sprintsa, još masivnijeg i neprobojnijeg zvuka, Karla je i nalik Amy Taylor iz Amyl And The Sniffersa te Joeu Talbotu iz Idlesa, a uz dramatične, napete i kompleksnije pjesme pjeva nam o rasponu emocija od napuštenosti i gnjeva preko rastrojstva i jeze do čežnje za smirenjem i preživljavanjem.
Glazbeno je posrijedi hibrid punka i post-punka, ali ne bezglav i neupečatljiv, nego osoben i pamtljiv, naročito kad se kroz slojeve teške buke probijaju pop- melodije kakvih se ne bi posramili ni Fontaines D.C. Karla djeluje kao cura koja bi i bez razloga udarala glavom u zid, no zapravo je nježna duša koja svoje neuroze pankerski čini univerzalnima. Ne čudi što je Sprintse u Americi pod svoje uzeo Sub Pop, a u Europi City Slang.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....