Ja ga nikad nisam slušala, ali…- u redu je, Karen, shvatili smo da si ti cooler than cool, i da je tvoja misao preprogresivna za Balaševića, tvoja duša prepoznaje samo Baudelaireovu metriku, a tijelo beogradski underground rock.
Ipak, u ovom tužnom trenu možda bi mogla moći prepoznati da je balkanska regija (da ne kažem regija ex YU) izgubila jednog od neokaljanih zajedničkih simbola postojanja (a koji istovremeno nisu užasi kao što su logori, masovne grobnice, pokolji, i slični zločini kojih se ne bi posramila ni Sotona).
Većina onih koji su bili u vlasništvu tadašnje države novonastale države uništile su snagom koju imaju samo tranzicijska čudovišta.
U redu, postoje iznimke koje su kvalitetom pobijedili smrt vješanjem ili izdajom, poput slavnog Caffetina ili Jaffa keksa, ali živa osoba koja je nekako- jednakom vještinom kojom je manipulirao riječima- uspio izbjeći sve mine koje su se postavljale pred javne osobe krajem osamdesetih i tijekom devedesetih- rijetka je kao i političar na našim prostorima koji ti, nakon što glasaš za njega, neće isplaziti jezik, skinuti gaće pred publikom i reći uz sablasno ismijavanje: kiss my ass na barem bezbroj klaunovsko-agresivnih načina.
Đole je bio taj, Karen. Ima, navodno, u njegovoj karijeri, kao što su se dežurni smarači sjetili sjetiti taj petak kad nas je napustio, pjesama o Titu, pjesama o socijalizmu, mladenačkih zabluda o komunizmu.
Ima navodno i nekih rubnih izjava iz devedesetih (i jedan citat iz njegove knjige Fragment koji se dijeli kao dokaz njegovog rasizma prema narodima “koji mu nisu bili tržišno zanimljivi”- pomalo čudan jer je u generalnoj disonanci sa svime što je govorio kasnije), ali su nestale brže, pretpostavljam, no što su izgovorene, ako su izgovorene na način koji mu se imputira (jer ljudi često zaboravljaju da je Balašević bio ironični zabavljač, i da je svakom stand up komičaru nemoguće izvlačiti izjave s nastupa iz konteksta), i Đole je ostao upamćen kao pacifist, kao objektivni promatrač rata, podjele, kaosa, mržnji, svih užasa koji su slijedili.
Dio njegovog allura nisu samo hitovi ni dugački koncerti na kojima je nastupao poput neumornog performera koji može gurati glazbeni stand up dok ne prijeđe na drugu stranu života (pun intended), već i taj gard ujedinitelja kojeg je zauzeo u doba najgorih razjedinitelja.
Postojalo je nešto drčno devedesetih u putovanju na koncerte u Maribor i Ljubljanu. Bio je nevjerojatan jer bi, i kako se netko od nas odvajao od njega kao od prepatetičnog, predosadnog, prepop izviđača, i tražio sebe u drugim žanrovima (mene su, primjerice, vrlo rano mnogo više počele zanimati ženski vokali i ženske priče), on ostajao jednako topao, kao mamina hrana nakon odseljenja i odcijepljena, ona čiji okus kad sjetiš na nepcu nakon studentskog pijanstva pomisliš: oh, ovo je divno poznato sigurno mjesto.
Nježno nas je primao nazad među stihove o propalim ljubavima, vlakovima koje smo propustili, pogrešnim brakovima, mangupima koje smo voljele iako smo znale da ne smijemo, djeci koju smo htjele i djecu koju smo rodile, djevojkama koje nikad nismo zaboravili, ljubavi kojoj je istekao rok ali je se zauvijek sjećamo.
Balašević je bio duhovit, blag, staložen, i bio je, što je, paradoksalno, igralo za njega, iz “miješanog braka” pa mu nismo mogli zamjeriti što je Srbin, a ni oni što mu je majka Hrvatica. 2021 to zvuči tako bizarno, zar ne, ali odrastali smo u zemljama u kojima se doista slučajna nacionalnost onih koji su nas napravili, možda baš uz Balaševićeve pjesme, vadila kao krunski dokaz neke naše vrijednosti.
Odrastanje podrazumijeva i određenu separacija od naših simbola i moram priznati da sam ljude koji bi aktivno u četrdesetima slušali Balaševića smatrala infantilnima: ne zato što je stvarao dječje pjesmice, već jer svi mi zdravi imamo poriv pronaći sebe izvan okvira zadanog, a Đole je za generacije rođene 80-ih doista bio vrijednost koja nam je govorila da se i za vrijeme najgoreg- rata ili slomljenog srca- može i drugačije.
Velikodušno, smireno, ironično, objektivno.
Iako je Balašević nesumnjivo veliki autor (ne samo opusom, molit ću vas), nije ovo samo priča o glazbi, poeziji, nastupu.
Ima u načinu na koji nas je obilježio zavodljive privlačnosti dostojanstvene umjetnosti koja je prevazišla krvavu pijacu na kojoj se trgovalo niskim strastima.
Svjedoci smo vremena ako smo zajedno urlali u Sloveniji ili Puli stihove koje gotovo svi u regiji znaju.
Sjećam se i kad sam ga, nakon dugog hiatusa, prvi put čula na hrvatskom radiju: sada to zvuči nevjerojatno, ali smatrala sam to beskrajnom hrabrošću urednika.
Znam i priču o redateljici koja je dobila otkaz zbog TV priloga o Balaševiću.
Danas smatran kamilicom za nježne duše, nekad je bio znak otpora. Ali, dostojan te uloge, dočekao bi buntovnike prema nacionalizmu na bilo kojoj strani s valerijanom svojih pjesama.
Sjećam se i gotovo svakog puta kad bi svirači krenuli s Djevojkom sa čardaš nogama, i osjećaja da je srce u grudima, i da, što god radila, moram zaplesati (po mogućnosti na nekom stolu).
Balašević je u svima nama: u kafani, na gramofonu naših roditelja, na vjenčanjima, na rođendanima, na studentskim gitarama, u sjećanjima onog vremena prije nove ere.