PURGERAJ U 'LISINSKOM'

DRAGAŠ O DIKLIĆEVOM KONCERTU Pri svakom susretu s njim smo svjesni da su zlatni dani zagrebačke zabavne glazbe, šansona i bigbendovskog jazza iza nas

Zagreb, 191119.
Koncert Drage Diklica u koncertnoj dvorani Lisinski, Zagreb je najljepsi grad, povodom 65. obljetnice umjetnièkog rada.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

 

Vjerovali ili ne, koncert u utorak navečer bio je prvi samostalni nastup Drage Diklića u "Lisinskom", iako je njegova karijera počela još prije 65 godina. Tada se tek počelo razmišljati o gradnji jedne takve koncertne dvorane, a koja je trajala od 1962. do 1973. godine, praktički u dekadi najvećih hitova legendarnog Fike koji je "navek bili i ostal Trnjan" i koji se sjeća kad je Paromlinska bila makadam cesta, kad tramvaji još nisu niti prolazili današnjom Vukovarskom, a preko Save se na izlete u Veliku Goricu prelazilo skelom.

Takve i slične "štiklece" Fiko je pričao između izvedbi brojnih evergreena iz bogate karijere tijekom koje je pjevao i šlagere i jazz i zagorske popevke i starogradske pjesme, a neko vrijeme vodio i Zagrebfest i držao vjerojatno prvu privatnu prodavaonicu ploča, Altu u Bogovićevoj u koju me mama kao klinca često vodila.

Svega toga bilo je i u Lisinskom na potpurijevskom koncertu "Zagreb je najljepši grad" tijekom kojega su Diklića pouzdano i sigurno pratilli Julije Đula Njikoš (klavir), Ante Gelo (gitara), Mladen Baraković (bas) i Josip Cvitanović (bubnjevi). I taj je nastup bio koncipiran slično prošlogodišnjem u Hrvatskom glazbenom zavodu, samo za veći auditorij "Lisinskog" dupkom ispunjenog, iako je bilo i mlađih, penzionerkama i penzionerima koji se sjećaju onog duha i šarma starog Zagreba za kojim danas cmizdrimo.

Veli Fiko da je tada bilo dvanaest noćnih klubova i dvostruko više plesnjaka na kojima se gotovo svake večeri izvodila "živa glazba" pa je majci nakon prvog ozbiljnijeg jednomjesečnog angažmana u njima donio deset njenih plaća, a puno je nastupao i po Opatiji te ubrzo i po Njemačkoj, Francuskoj, Švedskoj.

Zagreb, 191119.
Koncert Drage Diklica u koncertnoj dvorani Lisinski, Zagreb je najljepsi grad, povodom 65. obljetnice umjetnièkog rada.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX
 

Nije, što se tiče svirki, ni danas loše u Zagrebu, no pri svakom susretu s Diklićem, čak i ako mu zbog godina glas povremeno sklizne iz tonaliteta, slušatelj postaje svjestan da su zlatni dani zagrebačke zabavne glazbe, šansona i bigbendovskog jazza ipak iza nas. U tom prisjećanju na zgodno prearanžirane skladbe - kao što su "Zagreb je najljepši grad", "Opet si plakala", "Teško mi je zaboravit' tebe", "Još samo večeras", "Prolazi sve", Robićeve "Samo jednom se ljubi" i "Rodni moj kraju" pa "Zamagljen prozor" i "Ta tvoja ruka mala" Ljube Kuntarića (o kojem je opet ispričao urnebesnu zgodu proisteklu iz njegova razgovora s jednim kvarnerskim župnikom) - našlo se mjesta i za zagorske evergreene "Gde si sad moj prijatel", "Jura" i "Zagorje moje tak imam te rad", ali i one uz koje je učio zanat, poput "Unforgettable" iz repertoara Nata Kinga Colea i "New York, New York" iz portfelja Franka Sinatre te talijanske kancone "Quando, Quando" i "Parlami d'amore Mariu".

Bila su to vremena prvih gramofona i teško dostupnih ploča koje su se nabavljale na razne načine, pa i preko ujaka iz Amerike, "špice" muzikanata u Gajevoj na kojoj je svatko znao svoje mjesto prema vlastitoj kvaliteti muziciranja, krasnih opatijskih i zagrebačkih festivala i onog nekadašnjeg kajkavskog Zagreba na koji je krasno s dvije nove pjesme "Šetnja Zagrebom" i "Zagreb i Kaja", koje je i osobno poetično odrecitirao, podsjetio još jedan purger po djelima Enes Kišević, a koje su potom uglazbili i otpjevali prvo Hrvoje Hegedušić Heg te potom i Drago Diklić Fiko.

Među gostima, ali samo u publici, našli su se i Tereza Kesovija, Elvira Voća i Miro Ungar, no mnogo manji aplauz, pa i pokoji zvižduk, zaradio je gradonačelnik Milan Bandić kad je stupio na pozornicu "Lisinskog".

Zagreb, 191119.
Koncert Drage Diklica u koncertnoj dvorani Lisinski, Zagreb je najljepsi grad, povodom 65. obljetnice umjetnièkog rada.
Na fotografiji: Tereza Kesovija.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Tereza Kesovija

 

Nije rekao ništa pogrešno, zgodno je i poentirao dosjetkom o "purgerskom tulumu kakvih je u Lisinskom premalo", a i čovjeku dođe žao kad čuje koliko su mu glasnice stradale, no samo iz obzira prema gospodinu Dikliću nisam zaurlao "naj delati Menhetna, neg se primi Jakuševca i vodovoda".

Sudeći prema reakciji publike, jer kaže se da su penzići najvjerniji Bandićevi glasači, vječnom zagrebačkom gradonačelniku na sljedećim lokalnim izborima možda se i ne piše dobro.

No, vrag ti zemi politiku, a pogotovo na još jednom "hercik" koncertu neuništivog Drage Diklića koji se prisjetio i da mu je na maturalnoj zabavi pjevao još stariji od njega i podjednako aktivni kolega Stjepan Jimmy Stanić. Fakat bi bilo "kak se šika" da sve te živuće legende zagrebačke i hrvatske zabavne glazbe, dok ih još imamo, netko okupi u "Lisinskom" uz Jazz orkestar HRT-a, oboružanog aranžmanima genijalnog Ante Gele, pa da izvedu šlagere kakvih više nema.

Mogla bi se jedna takva večer nazvati Zagreb Evergreen Team pa da joj ZET bude sponzor, makar s reklamama na tramvajima za koje se nadam da će što prije proći Sarajevskom ulicom pokraj trajno zatvorenog Jakuševca. Joj, baš sam pravi hlebinac.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo