Takve idiote majka rijetko rađa, no tanka je crta između idiotizma i genijalnosti. Veseli me da nastupaju u Hrvatskoj

Na moju sramotu, još nisam bio u zabočkom Regeneratoru koji se u kratkom roku uspješno pretvorio u kulturni, a nadasve koncertni “hub” Zagorja koji rado pohode i posjetitelji iz Zagreba i drugih gradova Hrvatske i Slovenije, ali ako napokon popusti ovaj grozomorni toplinski udar, bit ću tamo u petak, 3. srpnja. Te večeri u Regeneratoru će nastupiti Dwarves iz San Francisca, osnovani 1985. godine u Chicagu. Već neko vrijeme, uz frontmana Blaga Dahliju (Paul Cafaro), na basu je Rex Everything iza kojeg se “skriva” Nick Oliveri, nekoć član Kyussa i QOTSA, a danas i gitarist The Fresh Prince Of Darkness (Marc Diamond) i meni nepoznat bubnjar Snupac.

Kažem “nepoznat” jer kroz Dwarvese je prošlo dosta glazbenika, ali bend nije gubio na uvjerljivosti, još otkako ih pratim unatrag četrdeset godina, jer sam tada kupio njihove prve albume “A Hard Day’s Nightmare” i “Horror Stories”. Tada su bili više garage-punk i psych-punk bend, da bi se početkom 90-ih na albumima za Sub Pop “Blood, Guts And Pussy”, “Thank Heaven For Little Girls” i “Sugarfix” prometnuli u neodoljivo klupko punk rock zabave. Brzi, žestoki, duhoviti, ludi i totalno politički nekorektni, baš kao i pobratimi im Supersuckersi, a što sugeriraju i naslovi kasnijih albuma poput “The Dwarves Must Die”, “The Dwarves Are Born Again”, “The Dwarves Invented Rock & Roll”.

Bit će da se u Dwarvesima mnogo toga krivo “prespojilo” i zbog “loših droga”, da se pozovem na pjesme “Bad Drugs”, “Druglust” i “Psychosis Tripping” s netom objavljenog albuma “Jenkem”, no rezultat je ipak sjajan. Malo bendova može sve što treba pružiti u 20 minuta nastupa, najviše pola sata, a da to bude koliko suludo, toliko genijalno. Iskreno, bit ću razočaran ako Dwarves odsviraju koncert duži od 45 minuta jer njihove pjesme najčešće traju od 50 do 120 sekundi, a većina njihovih albuma traje kraće ili tek neznatno duže od 20 minuta totalnog razvrata. Totalan hardcore porno punk i, premda traje samo 13 minuta, “Blood, Guts And Pussy” uvijek bih uvrstio u krucijalne albume 90-ih, naročito u segmentu koji šira publika u toj dekadi ne poznaje. Zanimljivo, premda opako brzi i razulareni, Dwarves nikada nisu zaboravili na melodije, baš kao ni Ramones. Zapravo, Ramones na speedu i pornićima najbolji je opis onoga što čine Dwarves, blaženo ogrezli u porocima i grijesima svih vrsta, a u njima srodne sastave uvrstio bih i Angry Samoans, New Bomb Turks, The Lazy Cowgirls, The Meatmen, Black Lips, The Cramps, Butthole Surfers i likove poput G.G. Allina koji je bio poput rođenog brata našeg Satana Panonskog. Da, nije čudo da sam Dwarvese otkrio zahvaljujući Zdenku Franjiću koji je objavljivao Satanove pjesme.

Ako se dobro sjećam, umalo sam se i upišao od smijeha kad su prije osamnaestak godina nastupili na Rokaj Festu, ali to su Dwarves koji su zbog neslanih šala dobili otkaz i od Sub Popa, a teško da ta diskografska kuća nije imala iskustva s problematičnim personama, uključujući i Kurta Cobaina i ostale džankije s grunge-rock scene. Takve idiote majka rijetko rađa, no tanka je crta između idiotizma i genijalnosti. A što ako su Dwarves geniji punk rocka, kojeg na novom albumu efektno miješaju s glam i hard rockom te bubblegum pop melodijama?