Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, jedan od simbola Zagreba, slavi pola stoljeća postojanja, koliko je prošlo od odluke Skupštine grada Zagreba o osnivanju te ustanove. O velikoj obljetnici, ali i sadašnjoj situaciji razgovarali smo s ravnateljem Lisinskoga Draženom Siriščevićem.
Pored bogate povijesti koliko Lisinski trenutno ima razloga za slavlje?
- Rodni list dvorane Lisinski ispisan je i potpisan 29. lipnja 1971. Na utemeljenje dvorane čekalo se čak 10 godina od početka radova na njezinoj izgradnji, a dogodilo se dvije godine prije nego što je dvorana svečano otvorena!? Igra neobičnih brojki tu ne prestaje. Ne zvuči li naime zlokobno da i danas, kao i prije 50 godina, istoga datuma Lisinski ne raspolaže prostorom za rad i ne može ostvariti niti jedan od svojih različitih programa svih umjetničkih vrsta ili drugih vještina. Istina, u 2021. zgradu imamo, ali ozbiljno stradalu, oštećenu, narušenu i zatvorenu za javnost zbog neriješenih posljedica drugoga potresa, koji se dogodio istoga datuma, dvadeset devetoga, kada je u lipnju 1971. Lisinski utemeljen, a u prosincu 1973. i svečano otvoren! Kao da nam se povijest ruga. Pronaći ćemo mi ipak i svemu usprkos razloge za slavlja.
Koliko je novca potrebno da profunkcionirate i koliko gubite jer ste zapravo zatvoreni?
- Lisinski je prosječno mogao godišnje ostvariti vlastitih prihoda oko 16 milijuna kuna. Toga sada nema. Nije mali gubitak, ali nije ni blizu onog najvećeg. Izgubili smo umjetnike i oni nas. Izgubili smo publiku i ona nas. A radovi koje očekujemo procijenjeni su otprilike na dva milijuna kuna. U to su, nažalost, uključeni samo nužni popravci, sanacija nadstroplja Velike dvorane, sanacija srušenih orgulja… ostalo je još toliko toga drugoga za temeljitiju obnovu Lisinskoga. Procjene se još izrađuju. Držim fige da što prije krenemo barem s ovom prvom utvrđenom fazom. Punih šest mjeseci je prošlo od potresa i sada ćemo uskoro, vjerujem, startati s radovima. Kada ne možemo glazbenicima i publici, otvorimo napokon prostor Lisinskoga radnicima.
Uz nadu da će vam uskoro osvanuti bolji dani, a tako se i vi morate pripremati za novu sezonu, što je u planu?
- Virusima i potresima ne želimo dopustiti cenzuru naših snova. Otvaramo koncertnu sezonu monumentalnim oratorijem Josepha Haydna, znakovita naslova "Stvaranje svijeta". Slijedi orguljaška senzacija Cameron Carpenter, genij glasovira Ivo Pogorelić, operna diva Sumi Jo, filmska zvijezda John Malkovich s programom posvećenom Danteu… Istaknuo bi i izvanredno, povijesno gostovanje Berlinske filharmonije koja u Zagrebu nije svirala 80-ak godina. Na jednom od tih davnih koncerata Berlinčanima je u Zagrebu dirigirao i Lovro pl. Matačić. U veljači 2022. dolaze nam s novim šefom dirigentom Kirilom Petrenkom.
Ovo je velika obljetnica za Lisinski, kako ćete je obilježiti?
- Sada ne možemo organizirati velike svečanosti i parade, uostalom i zato što, umjesto da smo u dvorani, radimo na ulici, i to doslovno. Na parkiralištu štoviše! Istina, moji neumorni suradnici uz pomoć dragih nam prijatelja glazbenika koji su se odazvali našim pozivima pretvorili su ulice i parkiralište oko dvorane u doista raskošan novi koncertni prostor - Lisinski atrium. Lijepo je, ali za u mnogo čemu raskošniju i primjereniju proslavu 50. rođendana dvorane moramo pričekati prosinac 2023. godine, kada ćemo obilježiti pola stoljeća od otvorenja dvorane.
Sjećate li se kada ste vi prvi put u životu zakoračili u tu dvoranu?
- Prvo veliko sjećanje koje se ne zaboravlja i očaravajuća uspomena bio je upravo svečani koncert otvorenja Lisinskoga. Maestro Milan Horvat sa Zagrebačkom filharmonijom, veličanstveni Čajkovski Pavice Gvozdić, "Orfej" Ruže Pospiš Baldani… ali gledao sam sve to na televizoru. Neću nikada zaboraviti tu sliku. Bolestan ležim u krevetu, mama me pazi i pegla, a ustvari oboje smo sretni u novoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog! Moja mama je ubrzo u njoj i nastupila, a ja sam se kao gimnazijalac i student teško dao iz nje istjerati. Koliko sam samo puta gnjavio gospođu Trputec za ulaznice ili, naprosto, slobodan prolaz, čekao autograme umjetnike...
Već 12 godina ste na čelu Lisinskoga. Na što ste najponosniji od onog učinjenog u mandatu?
- Više me zaokuplja, ili vrlo otvoreno muči, ono što nisam uspio u svojem mandatu. Ostvarili smo doista velike rezultate u realizaciji programa. Bez lažne skromnosti, čarobno i čudesno izgleda niz umjetnika koji su nastupali proteklih deset godina na našoj pozornici. Po tome Lisinski već godinama izgleda kao prava zvjezdarnica. Ali sada slijedi veliko ali! Bojim se da blistavi sjaj programa uskoro ne zasjene mračne pukotine koje se javljaju u nedostacima tehničke opreme i u lošem stanju cijeloga objekta Lisinskoga. Bili smo jedna od najuređenijih i najopremljenijih koncertnih kuća u Europi, a danas smo na dubokome začelju. Program možemo raditi uspješno sami, ali za kapitalne investicije koje izostaju već desetljećima trebamo pomoć Grada i države. Još je prvi ravnatelj, gospodin Vuljević koji je i otvorio dvoranu, na kraju svoga mandata zavapio za sredstvima koja su dvorani nužna. Taj vapaj traje do danas i kao neugodna jeka, samo odzvanja, odzvanja i odzvanja.
S obzirom na to da zbog situacije ne radite u punom pogonu, čime ste dodatno okupirani?
- Trenutačno baš uživamo u našem atriumu. Pokazao se kao puni pogodak. Nevolje zbog kojih smo prognani iz dvorane oslobodile su nas za radosti na otvorenome. Odlučili smo da s novom pozornicom idemo dalje i ove jeseni. No puno više veselit će nas napeto očekivana obnova dvorane, a onda u njoj i dugo očekivani početak nove koncertne sezone krajem rujna. Ipak je "Stvaranje svijeta" pred nama!