NOVI ALBUM

EDO MAAJKA OPET U FORMI Ovako izgleda apokalipsa Zapada u njegovoj režiji: 'Put u plus' uradak je krcat pankerskom oštrinom

Zagreb, 161114.
Reper Edo Majka (Edin Osmic) u razgovoru s novinarom Dobroslavom Silobrcicem.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Srđan Vrančić / CROPIX

 

“Put u plus” je hip hop, rock i funk album pankerske oštrine i psihodeličnih tonova velikog pjesnika koji shvaća da je dužnost umjetnika upozoravati na mržnju i zlo, lokalno i globalno, od Balkana i Bliskog istoka do Skandinavije i Amerike.

Nedavno negdje pročitah kako je čovjek današnjice – migrant. S jedne strane to je onaj kojeg se domicilno stanovništvo boji kao drugog i drugačijeg, a što je strah prisutan u europskoj civilizaciji - čitam u fascinantnoj knjizi “Crno more” Neala Aschersona – još otkako su se antički Grci kao “čuvari civilizacije” susreli s “barbarima” s euroazijskih stepa. Sve tamo do drevne Kine prema Istoku, a Kinezi natrag prema Zapadu, netko je imao “svog barbara” kojeg se bojao. Danas se taj strah proteže i prema drugima i drugačijima koji u Europu stižu i s Istoka i s Juga, često zbog jada i nevolja koje su im kroz prošlost i sadašnjost više prouzročili Zapad i Sjever nego lokalna vlast. Jedni bježe od rata, drugi od siromaštva, treći zbog klimatoloških promjena, ali u konačnici sve je to manje-više isto kao i kad su u ona davna vremena Južni Slaveni došli na prostor Ilira. Kako god okrenuli, svi smo mi manje više kroz povijest bili migranti. S druge strane, postoje i poželjni migranti koji u potrazi za boljim poslom migriraju unutar saveza država poput EU ili zbog novih tehnologija i vlastitih znanja mogu živjeti i raditi otkud god požele. Takvi, pak, gdje god došli i otkuda god pristigli, manje-više su dobrodošli ili ih lokalno stanovništvo ne smatra prijetnjom.

Nova domovina

Eto, takve misli padaju mi na pamet dok slušam pjesme s novog albuma “Put u plus” Ede Maajke koji je u svom životu bio i izbjeglica od rata u Bosni, ali i uspješan reper koji je zbog ljubavi spram žene svojedobno odabrao Izrael za novu domovinu. Ukratko, ako ga je u Zagreb natjerala ili dovela nevolja, Tel Aviv je postao njegov dom odabirom, a zbog tih selidbi proširile su mu se i vizure. Premda je i novi album ostvario s glazbenicima dominantno s ovih naših prostora – o tome i glazbenoj distinkciji u odnosu na njegove ranije albume pri kraju ovog teksta – Maajka sada piše i pjeva o onome što trese Zapad i Europu, a ne samo Balkan i Hrvatsku čije je anomalije kritizirao što su mu neki zamjerali jer je u “našu” stigao kao “njihov” izbjeglica. Srećom, Edo je već tada imao pretvrdu glavu i prevelika muda da bi mu to zaustavilo misli i jezik, a bilo je i mnogo onih koji su prigrlili i njega i njegove misli i pjesme, onako kako je i on prigrlio Zagreb kao svoj novi dom.

Migrantska kriza

Jedna misao kaže i kako možeš otići s Balkana, ali ne i istjerati Balkan iz Balkanca pa se Edo i dalje ne libi neuralgija onih koji ostadoše ovdje ili se spremaju na odlazak u prosperitetnije krajeve. Opora “Dolazim i odlazim” je o tome zašto - evo opet migranata - sve više ljudi s Balkana odlazi put Sjevera i Zapada. Ipak, to je gotovo i jedina tema koja se izravno tiče ovog prostora. Naime, zbog ekonomske, a onda i migrantske krize došlo je do balkanizacije cijele Europe pa u “No pasaran” konstatira kako se strah osjeća svuda; na Istoku, Zapadu, Sjeveru i Jugu. Još donedavno nama Balkancima solili su pamet s kulturnog i uglađenog Zapada kako je naša mržnja atavizam, no odjednom je ista postala paneuropska paradigma. Čim su migranti zakucali na vrata “tvrđave Europa” ispalo je da su ti pristojni i fini Zapadnjaci jednako krvavi ispod kože. Jedino im je ekonomija u nešto boljem stanju, ali u strahu da ne izgube privilegije dižu žilet-žice gdje god stignu pa bismo uskoro i Europom mogli putovati kroz kontrolne punktove poput onih između Izraela i Palestine. A mi ćemo se u Hrvatskoj opet ponosno nazivati “predziđem kršćanstva”, kao onomad pred najezdom Turaka, baš poput Poljaka u neko ranije doba u odnosu na “horde s Istoka”. Više nećemo ni maštati, veli Edo u “Ne mogu disat”, a kamoli stremiti tome da postanemo Skandinavija.

U jednako zastrašujućoj “Ti meni ništa”, jer Edine misli su i projekcije moguće bliske budućnosti, progovara o novim vjerskim ratovima i civilizacijskim sukobima koje potiču oni što “dolijevaju ulje na vatru”, a koji će kad ratovi započnu “gledat sa strane”. Naučili smo to ovdje, a sad će i ostatak svijeta kojeg je onaj bedasti Fukuyama uljuljkao u izostanak ideologija i sukoba u “Kraju povijesti”. Umjesto njegovih tlapnji o raju demokracije i liberalnog kapitalizma, tresu se temelji Zapada, a Edo se u toj cijeloj priči, kako pjeva u “Izdajničkom kolu”, uvijek osjeća “globalno drukčiji, globalno kriv/globalno izdajnik otkad sam živ/globalno lokalno/vječna manjina”. Savršeno ga razumijem jer i ja sam ta manjina koja nema ništa protiv ikoga, ma otkuda došao zbog nevolje i ma koje vjere, rase ili nacije bio.

 

Ali, dosta o politici, smještenoj u okvir kojeg otvara “Kreator”, a zatvara “Novi dan” sa Sašom Antićem; uvida u osobni život gonjen stvaralačkim nervom u kojem je zbog raznih “izama” izgubio i neke prijatelje, srećom ne i slobodoumne ljude poput Dina Šarana u “Otrovu” ili Yaye u “Bolje je bolje”. Valja koju reći i o glazbi s Edina albuma jer “Put u plus” donosi bitan pomak u pozitivnom smjeru. Naime, “Balkansko a naše” i “Štrajk mozga” nisu se mogli mjeriti ni sa “Stig’o ćumur”, nekmoli s “No sikiriki” i “Slušaj mater”, a u nekim raspravama s kolegama tvrdio sam da je Edo uživo posrnuo kad je odustao od nastupa s Leksaurinima. “Put u plus” nije samo povratak prema živoj svirci na albumu, nadam se i na koncertima, nego i “upgrade” u njegovom diskografskom opusu. Yogi Lonich (gitara), Mirsad Dalipi (bubnjevi), Toni Starešinić (klavijature) iz trija Chui i Mario Rašić (bas), ujedno i ključni suradnik na “Nuspojavama” Gorana Bareta i Majki, stvorili su tvrde i grube podloge preko koje Edo jednako žestoko gazi svojom rašpom, srastajući najbolje iz rapa s onime što mu je prethodilo, pa i šire od toga. Stoga “Put u plus” zvuči poput frontalnog sudara Sly & The Family Stonea, The Last Poetsa, Gil-Scott Herona, Wara, Santane i Jimija Hendrixa s Rage Against The Machine, Beastie Boysima, Public Enemy, Living Colourom, Bad Brainsima i Body Countom. U pjesničkoj formi i gardu za mikrofonom to je hip hop, a u svirci tvrdokuhani rock i funk album s pankerskom energijom i psihodeličnim tonovima.

Upozorava na zlo

Ono što se nije promijenilo je dojam o Edi Maajci kao velikom i važnom pjesniku koji nepogrešivo prepoznaje znakove apokalipse pa pjeva o njima shvaćajući da je dužnost umjetnika, lokalno i globalno, upozoravati na zlo. Sada na “Putu u plus” ima i savršenu glazbenu podlogu za svoje misli i riječi, baš poput Gorana Bareta na osobnijim, ali podjednako apokaliptičnim “Nuspojavama”, a meni kroz komparativno slušanje ta dva albuma, bez primisli na ikakvu zajebanciju, padoše na pamet i ona dva draga Cigana iz Šijanova legendarnog filma “Ko to tamo peva”. Pa zato ajmo sad svi: “Zemlja drhti, zemlja drhti/Sve se ruši, sve se ruši/I nedelje nema više/Fašističke mutne ptice/Sve pod sobom uništiće/Sve pod sobom uništiće/Joj, joj, joj”.

Izdvajamo