Nazivaju je kraljicom belcanta, a ona često ističe kako joj je upravo taj dio opernog repertoara najviše prirastao srcu. Karijeru joj je, od samih početaka, obilježila arija Kraljice noći iz Mozartove Čarobne frule, koju je do sada izvela više od dvjesto puta. Elena Mosuc, rumunjska pjevačka diva sa švicarskom adresom, u subotu će u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, uz pratnju Zbora i Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, a pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića, izvesti program sastavljen od prizora iz opera talijanskog opernog trolista: Rossinija, Bellinija i Donizzetija. Samouvjerena i unatoč umoru vrlo raspoložena, Mosuc nas je ugostila na kratkom razgovoru nakon jednog od mnogih termina proba i snimanja u njezinom gustom zagrebačkom rasporedu, pošto uz koncert snima i nosač zvuka s djelima što će ih na koncertu izvoditi.
Zahtjevan program
Elena Mosuc već je poznata hrvatskoj publici, ako ne od prije petnaestak godina, kada je igrala Verdijevu Violettu u zagrebačkom HNK, onda po nešto recentnijim nastupima, kao što je onaj na koncertu za Vjekoslava Šuteja i Zakladu Ana Rukavina 2008. ili onaj prošloga ljeta na Operi pod zvijezdama. Upravo na nekima od tih koncerata Elena je već surađivala s maestrom Lipanovićem, za kojega ima samo riječi pohvale:
- Obožavam maestra Lipanovića, osim u Hrvatskoj, surađivala sam s njim i u Veroni, gdje smo radili Traviatu. Ima odličnu ruku, sjajnu energiju i sviđa mi se kako izrađuje detalje, nijanse.
O izboru programa zagrebačkog koncerta, Mosuc kaže:
- Riječ je o vrlo zahtjevnom programu, no ja ga obožavam. Meni su te uloge apsolutno najdraži dio opernog repertoara, u njima se osjećam dobro i mislim da ih zato i prezentiram dobro. A oduvijek mi je bila velika želja snimiti velike arije sa zborovima iz tih opera. Belcanto zahtijeva izvrsnu tehniku i iskustvo da se možete poigravati s frazama, izrađivati ih, zato mi se čini da danas taj repertoar izvodim bolje i sigurnije, uvjerljivije nego kada sam bila mlada pjevačica.
Učiteljica u školi
Za Mosuc su glazba i pjevanje nešto što je prati cijeloga života. S djedom i bakom, s kojima je odrasla, počela je još kao mala djevojčica pjevati u crkvi. Sa šesnaest godina počela je pohađati satove pjevanja.
- Već tada sam znala da želim biti pjevačica. Istovremeno sam bila zaposlena kao učiteljica u osnovnoj školi i pohađala satove pjevanja, radila na sebi, vježbala, istraživala. Kada sam imala dvadeset i šest godina, prijatelj iz orkestra mi je ispričao o natjecanju medijske kuće ARD u Münchenu i odlučila sam se pripremiti i pokušati, bez nekih velikih očekivanja, bez da sam uopće znala o kakvom je natjecanju riječ, a to je jedno od najrenomiranijih natjecanja toga tipa. Bila sam jedina bez završenog konzervatorija među natjecateljima. I osvojila sam prvu nagradu! Tako je započela moja karijera - odjednom! I to ni manje ni više nego arijom Kraljice noći! Život mi se preko noći potpuno promijenio, uskoro sam dobila prve ponude, među ostalim i od Opere u Zürichu, gdje sam u angažmanu još i danas.
Voli Callas, Freni
Uzora i učitelja je u karijeri imala nekoliko, no neki se ipak posebno ističu.
- Imala sam mnogo učitelja, jer mi se čini da od svakoga mogu naučiti različite stvari, pristupe, ideje. Neki moji kolege “drže” se jednoga učitelja, no meni to jednostavno ne odgovara. 1996. godine, nakon što sam godinama radila sama, osjetila sam da mi nešto u nekim ulogama nedostaje, da sam “zapela” i da trebam savjet da mogu napredovati dalje, pošto sam perfekcionist i nisam zadovoljna dok nisam postigla maksimum. Tada sam u Milanu upoznala profesoricu Mideldu d’Amico, koja mi je puno pomogla. Znala sam ujutro putovati iz Züricha u Milano, odraditi nekoliko sati pjevanja s njom, te se isti dan vraćati kući. Još i danas radi sa mnom kada za to osjetim potrebu. Kada sam u lipnju u Scali igrala Luisu Miller, tijekom cijeloga svibnja sam s njom pripremala ulogu. Ona je recimo bila jedna od važnijih osoba za razvoj moga pjevanja. Što se uzora tiče, volim Renatu Scotto, Mirellu Freni, Mariu Callas... Nekada je pjevanje bilo ono najvažnije, a današnja publika, čini mi se, sluša očima. Nema više opernih diva kao nekada. One postoje, no to su “stvorene” dive, ako razumijete na što mislim.