Pijanistica Alice Herz-Sommer u studenom prošle godine napunila je 108 godina. Unatoč poznim godinama, i dalje svira klavir i do tri sata dnevno. Netipična je medijska zvijezda o kojoj pišu novine, snimaju se dokumentarci, a snimke intervjua postavljaju na YouTube.
Razlog zbog kojeg brojni još uvijek kucaju na vrata nije tek potraga za pričom o medicinskom fenomenu, o vitalnoj, lucidnoj starici koja je sve do 104. godine pohađala predavanja Sveučilišta za treću dob i tamo istraživala povijest te Spinozu i Kanta.
Brojni razgovori
Alice Herz-Sommer je nositeljica titule najstarije živuće osobe koja je preživjela holokaust, ali i žena koju je poznavala, među ostalim, Kafku, Mahlera, Bernsteina, bila na suđenju Adolfu Eichmannu... Priča njezinog života tema je upravo objavljene knjige “Stoljeće mudrosti” (Planetopija, prijevod Aleksandra Barlović), nastale na temelju razgovora umjetnice s kolegicom, pijanisticom Caroline Stoessinger.
“Stoljeće mudrosti”, za koje je predgovor napisao Vaclav Havel, nije raskošna memoaristika svjedoka 20. stoljeća poput, primjerice, one Erica Hobsbawma. Niti ima takvih pretenzija. Knjiga je zamišljena kao nepretenciozno, mjestimice, jako dirljivo svjedočanstvo o životu jedne fascinantne žene, uspješne pijanistice i pedagoginje čiji je “život spasila glazbe”. Citat o “spašavanju života glazbom”, ovdje nije puka floskula. Alice, iz dobrostojeće praške židovske obitelji, imala je 40 godina kad je 1943. sa šestogodišnjim sinom završila u logoru Theresienstadtu. Zloglasni logor “reklamirao se” kao mjesto na kojem će ugledni židovski glazbenici, pisci, slikari i stariji ljudi biti zaštićeni od rata. To što je Alice tamo održala stotinu koncerata, djecu u logoru poučavala svirati klavir te činjenica da su se u logoru koncerti bili dopušteni, ne mijenja lice Theresienstadta, tranzitne postaje za Auschwitz i druga nacistička polja smrti.
Poslijeratne godine
Od 156.000 Židova koji su tamo dospjeli, preživjelo ih je samo 17.500. A od više od 15 tisuća djeca, kraj rata dočekalo ih je stotinjak, među njima i sin pijanistice. Spasila ga je glazbom, izmišljenim pričama i bajkama, ulažući nadljudski napor kako bi stvorila iluziju. “Da bi preživjelo, dijete nikada, nikada ne smije posumnjati u vašu ljubav”, ističe u knjizi.
No izgubila je majku, supruga, prijatelje. Nakon nekoliko teških godina u poslijeratnom Pragu, seli se u Izrael, gdje ostaje živjeti sve do 80-ih kad se seli u London gdje i danas živi.
“Toliko sam stara zato što neprestano koristim svoj mozak. Mozak je najbolji lijek za tijelo... Preživjela sam brojne ratove i sve izgubila nekoliko puta - uključujući supruga, majku i voljenog sina. Ipak, život je lijep i toliko je toga što se može naučiti i u čemu se može uživati. Nemam ni mjesta ni vremena za pesimizam i mržnju.”