Kristijan Beluhan zaljubljen je u glazbu, a svoj put nalazi u licima različitih žanrova. Angažiran je u popu, jazzu i funku. Nedavno je publici predstavio glazbu objedinjenu pod nazivom ‘Amarchord‘, no dugi niz godina je i član Opere HNK Zagreb za koju kaže da mu je sidro i baza za sve što radi.
Beluhan kao rođeni Zagrepčanin govori i o prijateljstvu s obitelji Dedić i njegovim vršnjakom Matijom s kojim se družio od mladenačkih dana pa sve do kvarteta Ajngemahtec s kojim izvodi standarde zlatnih godina domaće glazbe.
Nadahnjuju vas različiti glazbeni žanrovi. Tijekom godina provedenih na sceni publici ste se prezentirali u različitim formacijama. Kako vi to vidite?
To je neki moj prirodni put. Nikad nisam bio previše ograničen žanrovima, nego sam se jednostavno bavio glazbom koja mi se sviđa, glazbom u kojoj nalazim inspiraciju i ljepotu.
Što vas intrigira u tom, žargonski rečeno, mišungu različitih glazbenih izričaja?
U glazbi me uvijek fascinirala mogućnost prenošenja emocije, spontanosti, nečega spiritualnog i većeg od nas, zahvalnost da ponekad mogu biti posrednik koji prenosi univerzalni jezik glazbe i ljubavi.
Nedavno je izašao album ‘Amarchord‘ na kojem se čuju pop, jazz, funk, soul, brazilska glazba… Kako je nastajao?
Upravo su ovi nabrojeni stilovi, uz klasičnu glazbu, tijekom godina imali najveći utjecaj na mene, a njima sam se najviše i bavio, stoga je to bio jedan prirodan proces stvaranja. Nikad nije bilo pritiska da nešto mora zvučati na tragu nečega ili nekoga, da bi pratilo neke glazbene trendove ili kalupe. Jednostavno smo radili iz sebe, ono što nam je bilo prirodno i gdje se osjećamo neposredno.
Okružili ste se jakom ekipom muzičara. Kako ih obuzdate u svirci kad se nađete na snimanjima?
Nema obuzdavanja, dapače. Toliko dugo nastupamo i sviramo zajedno da smo već došli do faze u kojoj ne treba puno riječi da bismo našli zajednički jezik. Glazba mora biti slobodna i svaki glazbenik tu daje svoj specifični otisak, dio sebe. Zapravo, mi smo glazbeni istomišljenici i osobnosti su dobrodošle.
Inspiracija za naziv stigla je od Fellinija i njegova filma ‘Amarcord‘. Koja je priča u pozadini?
Radni naziv albuma bio je ‘Nostalgija sjećanja‘, kao nekakav osvrt na proteklo vrijeme, u godini koja je za mene bila posebno teška i u kojoj sam ostao bez majke, prijatelja... To su bile neke slike, ti gubici, uspomene koje su evocirale, prizivale neko vrijeme kojeg više nema i to je ostavilo najviše traga na ovom albumu. Neologizam iz filma ‘Amarcord‘, u kojem se susreću riječi ljubav, srce i sjećanje, bio je idealan naziv koji mi se svidio i kojim mi se smilovala moja muza, pa sam tako bez predumišljaja album nazvao ‘Amarchord‘, s tim dodanim slovom h kao glazbenom konotacijom.
Dugo ste na glazbenoj sceni, imate i bend Ajngemahtec koji izvodi standarde zlatnih godina domaće glazbe. Koliko ste aktivni i kako diše ta glazbena ekipa?
Uz autorski rad, već godinama surađujem s kvartetom Ajngemahtec koji je u originalnoj postavi bio bend autentičnih glazbenika toga doba, u kojem su svirali doajeni hrvatske scene, pokojni Julije Njikoš i Mladen Baraković, pa smo nakon kraće pauze i iz ljubavi prema standardima zlatnog doba hrvatske popularne glazbe nastavili nastupati i izvoditi te prekrasne pjesme ne bismo li ih oteli zaboravu u današnje vrijeme glazbene površnosti i kamiona nekvalitetne glazbe sumnjivih motiva. U bendu su i danas doajeni scene Mario Igrec i Salih Sadiković te Zvonimir Šestak na kontrabasu, a ponekad nam se pridruži i Janko Novoselić na bubnjevima kao Salihova alternacija. Velik nam je gušt i čast izvoditi te bezvremenske pjesme u današnje vrijeme.
Dio ste društva Opere zagrebačkog HNK. Je li se katkad teško prebaciti iz jednog filma u drugi?
Dugi niz godina sam u Operi HNK Zagreb, a surađivao sam i s nekim drugim kazalištima. Kazalište je ljubav koja nikad ne popušta, koja mi je sidro, inspiracija i baza za sve što radim, stoga sigurno ima utjecaj na sve ovo izvan teatra. Zna biti zamorno za glas ako su na repertoaru neke pjevački izazovne predstave, što opere uglavnom i jesu, ali gdje ima ljubavi, nađe se i način.
Kakav vas osjećaj prožima na kazališnoj pozornici, a kakav kada nastupate na koncertnoj bini?
Odgovornost je ista. U kazalištu su forme obligatne, što znači da glazba koju izvodimo mora biti izvedena onako kako je zapisana u partituri, a tu su još i gluma, scenski pokret, kostimi... Koncerti su ipak malo slobodnija forma, često i nepredvidiva, što je vrlo uzbudljivo.
Koji je osjećaj bolji?
Volim ta oba svijeta, pa mi je teško odgovoriti na pitanje.
Zakoračili smo u 2026. Imate li nekih planova i ideja koje biste željeli realizirati u novoj godini?
Nakon mojeg nedavnog autorskog koncerta s Jazz orkestrom Hrvatske radiotelevizije u planu je i studijsko snimanje tog albuma s originalnim aranžmanima za Big Band, a kako mi se često zamjera da prerijetko izdajem nove pjesme, tako smo već počeli rad na novom autorskom albumu i sigurno je da ćemo neke nove autorske pjesme snimiti ove godine, a možda i cijeli ili barem većinu novog albuma.
Koliko pratite rad svojih kolega?
Dosta pratim rad svojih kolega, pogotovo onih s kojima surađujem, ali pratim i ostatak scene i uvijek navijam da se dogodi nešto originalno i kvalitetno. Ima jako talentiranih mladih ljudi kojima treba pružiti podršku, pogotovo u ova vremena koja generalno i nisu baš sklona kreativcima i umjetnicima. Volio bih da domaći autori više rade pjesme na hrvatskom jeziku. Smatram to jako bitnim, dijelom nekog identiteta. Nisam siguran koliko je iskreno pisati i izvoditi autorsku glazbu na stranom jeziku, pogotovo ako nisi izvorni govornik.
Družite li se i privatno s muzičarima?
Jako puno. Dosta nas smo prijatelji iz djetinjstva, iz glazbenih škola, sa scene iz koje smo izašli, gdje je glazba najbitnija stvar na svijetu.
Kako volite provoditi slobodne trenutke?
Uz ljude koje volim, uz glazbu, filmove, more, u prirodi, daleko od gužve i ludila današnjeg svijeta.
Rođeni ste Zagrepčanin. Jeste li zadovoljni stanjem na zagrebačkoj sceni?
Uvijek može bolje. Možda nedostaje malo više klubova u kojima se kvalitetna glazba izvodi uživo i malo više ulaganja u kulturu općenito. Jer, što je grad bez kulture, nacija koja ne ulaže u kulturu? Ništa!
Nedavno ste ostali bez dobrog prijatelja Matije Dedića. Družili ste se dugo, baš kao i s cijelom obitelji Novak-Dedić. Ta praznina će zauvijek ostati, no što ćete iz tih druženja najviše pamtiti?
Fale mi neobavezna dopisivanja s Matijom, neke naše teme koje smo razmjenjivali svakodnevno, otkrivanja nove glazbe, zajednički nastupi, prijateljstvo. Stalno imam osjećaj da je tu negdje, da će se iznenada pojaviti i da je sve to neka zezancija. Jako mi fali. Njegov duh je stalno prisutan. Nedostaju mi i Gabi i Arsen u mnogo toga. Bila mi je izuzetna čast poznavati ih i surađivati s njima. Beskrajno sam im zahvalan na svemu. Gubitkom obitelji Novak-Dedić odjednom smo svi ostali bez najboljeg što je hrvatska popularna glazba imala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....